Odlazak najvećeg pjesnika Balkana: Đorđe Balašević razlog je što smo još uvijek ovdje, što nismo nikad pokleknuli, jer bio je zaklon i spas od ludila, baš kao što će biti i njegova besmrtnost

Danas je stigla vijest za koju smo se nadali da ipak neće, ali nedavna hospitalizacija već je budila strah u najgori scenarij, koji ovog popodneva, negdje na prijelazu iz teške zime u tužno proljeće, ipak dolazi - preminuo je Đorđe Balašević, jedan od najvećih, a za mnoge i najveći pjesnik Balkana.

Vijest dolazi kao jedna od onih koja tek nakon šoka stvara suze, a nakon njih? Još i teže, realnost da moramo nastaviti živjeti s gubitkom kojeg je nemoguće nadomjestiti, u zemljama, prostoru, vremenu, gdje Đorđe Balašević više neće moći svojom pjesmom, osvrtom, stavom reći što nam se događa i tko smo uopće.

Đorđe Balašević bio je za mnoge daleko više od umjetnika i pjesnika, bio je konstanta kontra ludila kroz koje smo prošli kao pojedinci, narod i narodi. Bio je točka međusobnog prepoznavanja u danima kada je izgledalo kao da nepovratno gubimo sve. Bio je podsjetnik ne samo na prve ljubavi već i njihovu beskonačnu zaštitu, sjećanje na možda bivše nas same, kada smo mogli i znali živjeti život prema stihu i reći da je sav sažet u njemu.

U onim prerijetkim trenucima, za neke možda nikad ostvarenim, kada bi stao pred svoju publiku stao je i kao čovjek i kao pojava i kao samo vrijeme. Mogao je komotno samo stajati tamo, što je i činio, i pljeskala bi publika i njemu i sebi.

Pjesnici su besmrtni, danas tugujemo samo za naglim prekidom stvaralaštva, ali ovaj pjesnik je i dalje ovdje, stvaran i važan kao što je uvijek i bio. Nemojmo ni na trenutak trivijalizirati sve ono što je Đorđe Balašević ostavio iza sebe - ovaj dio svijeta nikada ne bi bio što jest da nije u njemu živio Đorđe Balašević. Bilo bi to jedno ružnije, praznije, opasnije i zaboravnije mjesto. Neka nas ta sila čuva i dalje, a mi ćemo dati sve od sebe da joj ostanemo dosljedni.