Iranska filmska legenda Abas Kiarostami umro je u 76. godini u Francuskoj, gdje se liječio od raka. Njegova je smrt pogodila Irance i brojne obožavatelje diljem svijeta, kao jednog od najvećih ambasadora iranske kulture. Iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif rekao je da je Iran izgubio ogromnu ličnost u međunarodnoj kinematografiji, i u pravu je. Kiarostamija u Iranu zovu "ostad" što znači profesor, ali i majstor.
Ministar kulture Ali Džannati nazvao ga je humanistom koji je uveo novu kinematografiju i time postavio Iran u vrh svjetske kulture. I u tome je u pravu, jer je Iranski novi val tako specifično obilježio ne samo Iran, već zaokret u cijelom svijetu. Još jedan slavan redatelj Madžid Madžidi, koji je nedavno dobio veliki vladin proračun za snimanje filma o Proroku Muhamedu, opisao je Kiarostamija ne samo kao redatelja, već kao filozofa. I Asgar Farhadi, koji je dobio Oscara za svoj film "Rastava" iz 2011., izjavio je kako Kiarostamiju duguje svoj put i uspjeh.
Abas Kiarostami Doista, Kiarostami je, kao prvi od danas mnogih, bio više umjetnik i pjesnik nego filmski redatelj. U režiserski posao, koji se u Iranu daleko više cijeni od glumaca, ušao je nevoljko i nije ga stavljao na prvo mjesto. Njegovi su filmovi upravo umjetnost na filmskom platnu, minimalistički i britki, ali veliki filmski redatelj Martin Scorsese opisao je Kiarostamijev rad pun ljepote i iznenađenja, s mnogo strpljenja. Većina njegovih filmova su opisani kao apolitični, što mu se donekle zamjeralo, ali to je samo dio istine. U Iranu mnogi filmovi nose snažnu političku poruku - ako ih gledatelj razumije.
Svjetsku slavu je Kiarostami zadobio sa svojim filmom "Close-Up" iz 1990., o čovjeku koji uvjeri jednu obitelj da je on slavni iranski redatelj Mohsen Mahmalbaf, a zapravo se radi o stvarnoj priči koja je postala javni skandal u Iranu. Kiarostami je razgovarao s originalnim akterima ove priče, u kojoj je Kiarostami zapravo ukazao na siromaštvu i manjak nade u zemlji koja je upravo izašla iz osmogodišnjeg rata s Irakom. Film je u Iranu počeo biti gledan tek nakon što je Kiarostami dobio međunarodne pohvale. Godine 1997. svjetsku slavu i Zlatnu palmu u Cannesu dobio je s "Okusom trešnje". Film tematizira čovjeka koji putuje Iranom u potrazi za mjestom gdje bi se ubio. Samoubojstvo je zabranjeno u islamu, te je ovaj film razvio javnu raspravu o ovoj temi, koja je dugo vremena bila tabu u Iranu.
Iz filma "Close-Up" (1990) Poetičan film "Vjetar će nas ponijeti" iz 1999. prati filmskog redatelja koji putuje u jedno zabačeno kurdsko selo da bi tajno snimao ritualne žalovanja za šijitskim imamima. I ovdje se ispod temeljne priče krije snažna politička poruka, ovog puta o stanju etničkih manjina u Iranu, ali i latentnom sukobu između urbanog i ruralnog Irana. U jednom od svojih zadnjih filmova "Deset", iz 2002., Kiarostami istražuje odnos majke, koja radi kao vozačica taksija, i njezinog razmaženog malog sina, ali i niz drugih priča. Nakon toga je malo snimao u Iranu, smatrajući da je kulturna politika Islamske republike previše zatvorena i politički obilježena. Kad ga je iranski režiser Ebrahim Hatamikia kritizirao da ima previše fokusa na sebe u filmovima, te da drugi redatelji imaju odnos prema naciji i državi, te poginulima u Iransko-iračkom ratu, razvila se rasprava u kojem je iranski umjetnički velikan ukazao na svoj film iz 1987. "Prijatelju, gdje ti je kuća?" Nazvao je odnos prijatelja u tom filmu građanskom dužnošću, te ukazao da se takvi filmovi ne rade, već se novac troši na rat koji nema smisla. Ovo je vrlo hrabra izjava, s obzirom da je Iransko-irački rat jedan od osnivačkih mitova Islamske republike i naziva se "Svetom obranom".
Iz filma "Prijatelju, gdje ti je kuća?" (1987) Ipak, i konzervativci danas smatraju da Kiarostami nikad nije izdao svoju domovinu, te ga cijene kao najvećeg od svih iranskih ambasadora u svijetu, a i sam Hatamikia ga je prozvao najoriginalnijim junakom iranske kinematografije. Ali, Hatamikia na neki način ima pravo. Od svojih početaka do nedavno, iranska kinematografija se predstavljala kao značajan oblik eskapizma. U svom obliku i sadržaju iranski filmovi su bili konzervativni, ali istovremeno su između redaka dinamično ukazivali na mogućnosti propitivanja specifiičnih društvenih i političkih problema. Brojni filmovi o djetinjstvu, po kojemu su Iranci posebno poznati, daju kontekst iranske psihe i djetinjastog doba odraslih. Ispod ljubavne priče nazire se kritika društvenog poretka.
Abas Kiarostami Kad se devedesetih Abasu Kiarostamiju pridružio Mohsen Mahmalbaf, Madžid Madžidi i Rahšan Bani-Etemad, došlo je do velike preobrazbe iranskog filma, posebice nakon gotovo potpunog kolapsa kinematografije u osamdesetima. I dok su ti režiseri dali suprotno djelo od onoga što bi kulturna politika možda očekivala, ovaj Novi iranski val je zaprepastio međunarodnu publiku koja se upoznala kroz te filmove s pravim Iranom, nepatvorenim Istokom, kulturom i tradicijom, a još više filozofijom i svjetonazorom Irana. Mnogi posjetitelji međunarodnih festivala ostali su zbunjeni. Kako to da iranski filmovi opisuju iransku društvo drugačije od poimanja tog društva kao skupine islamskih fundamentalista? Kako to da iranski filmovi sadrže humanitaran koncept, koji je tako suprotan mračnom i negativnom imidžu Irana na Zapadu?
Iz filma "Vjetar će nas ponijeti" (1999) Fokus na djecu tijekom devedesetih bio je početak koji je u emotivnom okviru nevinosti i teškog života djece zapravo na nepolitičan način odražavao društvenu situaciju suvremenog Irana. Djeca su portret iranskog naroda. Pravi uzlet se dogodio za vrijeme predsjedničkog mandata Mohamada Hatamija, kada se kulturna politika otvorila novim idejama. I to kakvim idejama! Niskobudžetni filmovi, često snimani u jednom stanu ili jednom selu, usredotočili su se na dijaloge, promišljanja, umjetnost. Počele su se propitivati teme poput glazbe, sporta, Afganistana, žena, braka, obitelji. Hrabri pokušaji izravne kritike vlasti postali su naširoko gledani. Tako je Bahman Gobadi napravio poludokumentarac 2009. "Nitko ne zna za perzijske mačke" u kojemu progovara o krivotvorenju viza kako bi mladi Iranci otišli na rock koncert sa svojom underground glazbenim sastavom, s obzirom da su gotovo svi zapadni vidovi glazbe u Iranu službeno zabranjeni kao nemoralni. Džafar Panahi je još 2006. napravio film "Ofsajd" na gradskom stadionu o ženama koje se prerušavaju u muškarce kako bi ušli na nogometni stadion i gledali utakmicu, s obzirom da je to ženama zabranjeno. A Kamal Tabrizi je 2004. napravio film "Gušter" koji prati zatvorenika koji uspije ukrasti odjeću od mule i predstavlja se kao klerik, pri čemu se pokazuje izniman status koji šijitski kler ima u Iranu.
Iz filma "Deset" (2002) Ironično, sav taj val pokrenuo je Kiarostami, zajedno s Madžidijem, Mahmalbafom i Bani-Etemadom, ali zato jer se Abas htio baviti grafičkim dizajnom i shvatio da bi mu film mogao biti donekle pokus za neke ideje. Kada su ga pitali u jednom nedavnom intervjuu što želi da ostavi iza sebe, sasvim iskreno je rekao da bi više želio da on ostane, a ne njegova djela. I to je Iran - bez pretvaranja, bez previše skanjivanja. Kiarostami više želi živjeti, nego biti poznat. Na sreću njegovih mnogobrojnih obožavatelja, njegova djela su ostala živjeti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.