Od povijesnog susreta s Fidelom do kritike kapitalizma: Odlazak pape Franje dočekan je s tugom vjernika i nevjernika diljem svijeta
Papa Franjo, prvi latinoamerički poglavar Katoličke Crkve, preminuo je 21. travnja 2025. u dobi od 88 godina. Iako je time okončan jedan od najneobičnijih pontifikata u novijoj povijesti, za sobom ostavlja nasljeđe koje se proteže daleko izvan crkvenih zidova. Njegov odlazak dočekali smo sa zvonima koja su potresla rimsku panoramu, ali i s tugom vjernika i nevjernika diljem svijeta. Njegov put, od radničke četvrti Buenos Airesa do prijestolja svetog Petra, bio je jedinstven, baš kao i njegovo papinstvo – skromno, blisko narodu, a istovremeno ispunjeno velikim ambicijama da se Crkvu reformira iznutra te usmjeri prema siromašnima, potrebitima i okolišu koji se sve više uništava.
Nije tajna da je papa Franjo – svjetovnim imenom Jorge Mario Bergoglio – već od prvog dana zadobio golemu naklonost ljudi, osobito onih koji su cijenili njegovu neposrednost i naglasak na društvenoj pravdi. Nakon izbora 2013. godine, odbacio je tradicionalni raskošni papinski stil, ostavši vjeran onom istom jednostavnom raspelu koje je nosio dok je još bio kardinal u Argentini. Kada je prvi put stupio pred vjernike na Trgu svetog Petra, pozdravio ih je jednostavnim "Buonasera" i zamolio za njihov blagoslov. Ta simbolična gesta, koliko god se u početku činila malom, postavila je temelje njegova pontifikata: skromnost, bliskost s ljudima, odbacivanje pompe i usmjeravanje pažnje na one najranjivije u društvu.
Francusko ime "Franjo" odabrao je po uzoru na svetog Franju Asiškoga, sveca poznatog po brizi za siromahe i ljubavi prema prirodi. Papa Franjo nastojao je oživjeti tu karizmu: govorio je o Crkvi "siromašnoj i za siromašne", kritizirao kapitalizam koji, prema njemu, "ubija" kada vodi isključivanju najslabijih i stvara goleme nejednakosti. Ta izravna osuda beskrupulozne tržišne logike izazvala je otpor među konzervativcima, posebno u Sjedinjenim Državama, gdje se veći dio crkvene hijerarhije desetljećima borio protiv takozvanih "lijevih" trendova unutar Crkve. Ipak, Franjo se nije dao pokolebati; vjerovao je da će siromašni prepoznati da i dalje postoji netko tko čuje njihov glas.
Slično se zalagao i u pitanjima zaštite okoliša – enciklika "Laudato Si’" iz 2015. bila je poziv na hitno zaustavljanje klimatskih promjena. Povezao je ekološku krizu i patnju najsiromašnijih, ističući da su posljedice globalnog zagrijavanja najteže za one koji imaju najmanje. Takav stav doveo ga je u sukob s političkim i ekonomskim interesima, osobito s onima koji u fosilnim gorivima vide neupitan izvor profita. U jednom je trenutku, još tijekom prvog mandata Donalda Trumpa (2017. – 2021.), otvoreno kritizirao američko povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma. Napetosti su se ponovno rasplamsale nakon što se Trump vratio u Ovalni ured 2025., ovaj put s još oštrijom politikom protiv imigranata i klimatskih inicijativa. Papa Franjo time je u očima mnogih postao neka vrsta globalne moralne opozicije "tvrdim" politikama koje su glorificirale nacionalizam nauštrb međunarodne solidarnosti. Govorio je da su "svi ljudi na istoj lađi" te se protivio zatvaranju granica, zazivajući gradnju mostova, a ne zidova.
Njegovi kritičari unutar Crkve često su dolazili iz tradicionalističkijih krugova, tvrdili da papa pretjeruje s društvenim i ekološkim temama, zanemaruje "moralne bitke" poput borbe protiv pobačaja te podrške tradicionalnoj obitelji. Ipak, Franjo u doktrinarnom smislu nikada nije dokinuo crkveni nauk o spomenutim temama. Njegov pristup bio je usmjeren prema naglašavanju milosrđa i dužnosti Crkve da bude "poljska bolnica" koja njeguje ranjene duše, umjesto da strogo sudi. U tom duhu otvarao je prostor za raspravu o LGBTQ+ zajednici i razvedenim vjernicima koji su ponovno stupili u brak, ali nije promijenio službenu doktrinu. Takva "dvostruka" pozicija – pastoralna otvorenost uz zadržavanje tradicionalnih učenja – razbjesnila je krajnje konzervativne krugove. Pojavljivali su se čak i teški termini "heretik" na račun Pape, a neki su kardinali pisali otvorena pisma (tzv. "dubia") tražeći da se papa "izjasni jasno i nedvosmisleno". Franjo na takve izazove uglavnom nije javno reagirao; tumačio je da je "vrijeme važnije od prostora", vjerujući da će prave promjene doći postupno, kroz dugotrajne procese.
Unatoč unutarnjim razdorima, neosporan je njegov uspjeh na polju međuvjerskog dijaloga. Posjet Iraku, prvi u povijesti nekog pape, pokazao je da je spreman ući u rizična područja samo da naglasi važnost mira i suživota. U Abu Dhabiju je potpisao deklaraciju o "Ljudskom bratstvu" s velikim imamom Al-Azhara, a isto tako nastojao graditi mostove s pravoslavnima te židovima. Te geste možda neće riješiti sve stoljetne nesuglasice, ali predstavljale su simbolički korak naprijed – znak da Katolička Crkva ne želi ostati zatvorena u sebe nego surađivati na globalnoj razini u pitanjima pravde i mira.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
