Cijelo vrijeme grčke krize upotrebljavan je jezik koji govori o imperiju. Siriza je upozoravala da Grčka postaje dužničkom kolonijom, te se ovaj naziv počeo koristiti kao sinonim za Grčku diljem svijeta. Čak je i Financial Times donio u broju od 13.srpnja izjavu da se rješenje provodi prema uvjetima koji su dogovoreni u Bruxellesu, a koji riskiraju da se odnos s Grčkom pretvori u odnos kolonijalnog vladara i njegovog vazala.
I prije se jezik imperijalizma koristio u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima. Godine 1876. Egipat je bio na rubu bankrota, pa je Hedive Ismail Paša pristao da se stvori međunarodna komisija koju su činili Europljani, a koja je nadzirala egipatski proračun i određene izvore javnih prihoda. Ovakav nadzor nije prekinut sve do 1940!
U slučaju Grčke, usporedba s devetnaestostoljetnim Egiptom je metaforična, jer eurozona ne bi smjela tretirati Grčku kao polukolonijalni teritorij, pošto je Grčka članica eurozone i samim time ona je jednaka Francuskoj i Njemačkoj. Ali, kao što se vidi iz svakodnevne realpolitike, to nije tako.
Naime, postoje važne, iako ponekad skrivene, linije kontinuiteta između institucija i praksi (zapadno)europskog imperijalizma i sustava globalnog upravljanja koja nije prestala ni nakon ulaska u 21. stoljeće. Ta poveznica se možda više ne tiče teritorijalnog grabeža, ali je i te kako prisutna u međunarodnom financijskom nadzoru i upravljanju. Prvi puta kada je međunarodna organizacija nadgledala program štednje kako bi se time zadobilo povjerenje kod stranih kreditora, povijest se ponovila poput financijske kontrole u Egiptu.
Povijesnih primjera ima još. U proljeće 1921. Liga naroda je pokušavala iznaći svoju ekonomsku ulogu kad je pozvana spasiti austrijsku državu od hiperinflacije i financijske nestabilnosti. Liga je odmah počela djelovati na ambicioznoj međunarodnoj shemi financijske obnove. Ništa takvoga se nije pokušalo u srcu Europe, a jedini pravi presedan je bio u kolonijama. Međutim, dogodilo se to 1890-ih i na europskoj periferiji upravo u Grčkoj, koja od svoje nezavisnosti nakon osmanske vlasti jednostavno ne uspijeva održati dugoročnu financijsku stabilnost.
Glavni problem Lige naroda je bilo kako osigurati da se nova posthabsburška država može smatrati ozbiljnom da izvrši bolne reforme koje su bile potrebne za stabiliziranje šilinga. One su uključivale zaustavljanje tiskanja novca i velike doze fiskalne štednje. S ovim reformama, austrijska se država mogla prijaviti za dobivanje stranih kredita i postepeno ponovno započeti svoju normalnu ekonomsku aktivnost.
Ali bilo je jasno da te mjere neće biti popularne na ulicama. Austrija je imala jednu od najjačih europskih socijaldemokratskih stranaka i neke od najbolje organiziranih javnih sindikata. Otkaz tisućama službenika, smanjivanje doprinosa i povećavanje poreza nitko neće blagonaklono prihvatiti. Neki dužnosnici Lige naroda smatrali su da je industrijski nemir neminovan.
Stoga se trebao naći sustav vanjskog nadzora u Beču, koji bi popunjavao netko izvan Austrije i izvan tijekova nacionalne politike. Takav 'neutralan' profesionalac bi osigurao da država radi sve što je u njezinoj moći da stabilizira svoju valutu, čak i unatoč unutarnjim političkim nemirima. Strani kreditori su također zahtijevali vanjski nadzor imovine austrijske države, kao jamstvo kreditorima. Bez tih jamstava, smatrali su dužnosnici Lige naroda, nitko ne bi posudio novac Austriji. Kako bi dobila vanjsku pomoć, austrijska država je morala pristati na dramatično kršenje njezinog suvereniteta.
Jedini modeli takvog financijskog nadzora bila je uprava javnog duga država i kolonija izvan Europe ili na njezinoj periferiji u 19. i ranom 20.stoljeću, primjerice u Egiptu, osmanskoj Turskoj, Kini, Dominikanskoj republici, Tunisu, Grčkoj, itd. Ovi vanjski upravljački sustavi kontrole nastojali su se uspostaviti nakon što su strani kreditori, bojeći se gubitaka, pritisnuli svoje vlade da diplomatski interveniraju ili da čak napadnu zemlju-dužnika ili koloniju. Tada bi se došlo do dogovora da se kontrola fiskalne politike dužnika preda međunarodnom odboru. Taj odbor bi nadgledao javne rashode i osigurao da se ne ugrozi plaćanje duga. ponekad bi izravno preuzeo nadzor nad državnim resursima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
