Cijelo vrijeme grčke krize upotrebljavan je jezik koji govori o imperiju. Siriza je upozoravala da Grčka postaje dužničkom kolonijom, te se ovaj naziv počeo koristiti kao sinonim za Grčku diljem svijeta. Čak je i Financial Times donio u broju od 13.srpnja izjavu da se rješenje provodi prema uvjetima koji su dogovoreni u Bruxellesu, a koji riskiraju da se odnos s Grčkom pretvori u odnos kolonijalnog vladara i njegovog vazala.
I prije se jezik imperijalizma koristio u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima. Godine 1876. Egipat je bio na rubu bankrota, pa je Hedive Ismail Paša pristao da se stvori međunarodna komisija koju su činili Europljani, a koja je nadzirala egipatski proračun i određene izvore javnih prihoda. Ovakav nadzor nije prekinut sve do 1940!
U slučaju Grčke, usporedba s devetnaestostoljetnim Egiptom je metaforična, jer eurozona ne bi smjela tretirati Grčku kao polukolonijalni teritorij, pošto je Grčka članica eurozone i samim time ona je jednaka Francuskoj i Njemačkoj. Ali, kao što se vidi iz svakodnevne realpolitike, to nije tako.
Naime, postoje važne, iako ponekad skrivene, linije kontinuiteta između institucija i praksi (zapadno)europskog imperijalizma i sustava globalnog upravljanja koja nije prestala ni nakon ulaska u 21. stoljeće. Ta poveznica se možda više ne tiče teritorijalnog grabeža, ali je i te kako prisutna u međunarodnom financijskom nadzoru i upravljanju. Prvi puta kada je međunarodna organizacija nadgledala program štednje kako bi se time zadobilo povjerenje kod stranih kreditora, povijest se ponovila poput financijske kontrole u Egiptu.
Povijesnih primjera ima još. U proljeće 1921. Liga naroda je pokušavala iznaći svoju ekonomsku ulogu kad je pozvana spasiti austrijsku državu od hiperinflacije i financijske nestabilnosti. Liga je odmah počela djelovati na ambicioznoj međunarodnoj shemi financijske obnove. Ništa takvoga se nije pokušalo u srcu Europe, a jedini pravi presedan je bio u kolonijama. Međutim, dogodilo se to 1890-ih i na europskoj periferiji upravo u Grčkoj, koja od svoje nezavisnosti nakon osmanske vlasti jednostavno ne uspijeva održati dugoročnu financijsku stabilnost.
Glavni problem Lige naroda je bilo kako osigurati da se nova posthabsburška država može smatrati ozbiljnom da izvrši bolne reforme koje su bile potrebne za stabiliziranje šilinga. One su uključivale zaustavljanje tiskanja novca i velike doze fiskalne štednje. S ovim reformama, austrijska se država mogla prijaviti za dobivanje stranih kredita i postepeno ponovno započeti svoju normalnu ekonomsku aktivnost.
Ali bilo je jasno da te mjere neće biti popularne na ulicama. Austrija je imala jednu od najjačih europskih socijaldemokratskih stranaka i neke od najbolje organiziranih javnih sindikata. Otkaz tisućama službenika, smanjivanje doprinosa i povećavanje poreza nitko neće blagonaklono prihvatiti. Neki dužnosnici Lige naroda smatrali su da je industrijski nemir neminovan.
Stoga se trebao naći sustav vanjskog nadzora u Beču, koji bi popunjavao netko izvan Austrije i izvan tijekova nacionalne politike. Takav 'neutralan' profesionalac bi osigurao da država radi sve što je u njezinoj moći da stabilizira svoju valutu, čak i unatoč unutarnjim političkim nemirima. Strani kreditori su također zahtijevali vanjski nadzor imovine austrijske države, kao jamstvo kreditorima. Bez tih jamstava, smatrali su dužnosnici Lige naroda, nitko ne bi posudio novac Austriji. Kako bi dobila vanjsku pomoć, austrijska država je morala pristati na dramatično kršenje njezinog suvereniteta.
Jedini modeli takvog financijskog nadzora bila je uprava javnog duga država i kolonija izvan Europe ili na njezinoj periferiji u 19. i ranom 20.stoljeću, primjerice u Egiptu, osmanskoj Turskoj, Kini, Dominikanskoj republici, Tunisu, Grčkoj, itd. Ovi vanjski upravljački sustavi kontrole nastojali su se uspostaviti nakon što su strani kreditori, bojeći se gubitaka, pritisnuli svoje vlade da diplomatski interveniraju ili da čak napadnu zemlju-dužnika ili koloniju. Tada bi se došlo do dogovora da se kontrola fiskalne politike dužnika preda međunarodnom odboru. Taj odbor bi nadgledao javne rashode i osigurao da se ne ugrozi plaćanje duga. ponekad bi izravno preuzeo nadzor nad državnim resursima.
Ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća bankari u Velikoj Britaniji, SAD-u i Europi smatrali su da je austrijska financijska nestabilnost podjednaka kolonijalnim presedanima. Ako su se davali krediti, bankari su tražili da se stvori sustav financijske kontrole u Beču koja bi bila podjednaka Administraciji osmanskog javnog duga ili Kineskoj pomorskoj carini. Ali, dužnosnici Lige naroda protestirali su da se isto čini izravno u 'civiliziranoj' Europi. Nikad prije, uz iznimnku devetnaestostoljetne Grčke, nije slično kršenje ekonomskog suvereniteta izvršeno u bijeloj, europskoj i kršćanskoj zemlji.
Ipak, dužnosnici Lige naroda su proučavali mehanizme naplate duga i upotrijebili ih kao podlogu za Austriju. Na čelu Liginog programa bio je Glavni povjerenik koji je živio u Beču i imao je pravo na veto u slučaju izglasavanja nepovoljnog proračuna austrijskog parlamenta. Mogao je odbaciti dobivanje vanjskog kredita ako se Austrijanci ne bi držali oštrih politika štednje. On je odgovarao međunarodnom Odboru kontrole, a cijeli sustav je stvorio i koordinirao Financijski odbor Lige naroda u Ženevi. Osoba izabrana za Glavnog povjerenika bio je gradonačelnik Rotterdama Alfred Rudolf Zimmerman, koji je bio poznat po uspješnom savladavanju socijalističkog ustanka u svom gradu 1918. Uskoro je postao najmoćniji i najomraženiji čovjek u Beču.
U Ligi naroda se naširoko raspravljalo o sustavu koji je dizajniran za Austriju nasuprot slučajevima Egipta, Turske i Kine. Privatni kreditori nisu bili izravno postavljeni na kontrolno mjesto austrijske fiskalne politike. Takav slučaj bi bio nezamisliv za modernu i 'civiliziranu' europsku zemlju.
Umjesto toga je Liga naroda služila kao posrednik između kreditora i austrijske države. Time se smatralo da će Austrijanci biti manje posramljeni, a istovremeno bi se smanjio pritisak kreditora na svoje vlade. Za birokrate i stručnjake koji su vodili austrijsku rekonstrukciju bilo je važno naglasiti da se radi o čisto neutralnoj međunarodnoj organizaciji. Time su nastojali prikriti ono što je bilo jasno promatračima – da je njihov sustav za Austriju, u stvari, imao važne sličnosti s onima u neeuropskim državama.
Tijekom tih godina izraz 'osmanizacija' bio je popularan pojam i često se koristio za neučinkovite vlade. Dužnosnici Lige naroda su često bili kritizirani zbog njihovog rada u Beču poradi dramatičnog kršenja austrijske suverenosti i iskorištavanja poratne ranjivosti Austrije za institucionaliziranje strane tiranije.
Liga naroda je slične programe financijske rekonstrukcije imala i u raznim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim državama. Austrijski plan je pomogao stvaranju Dawesova plana 1924. Europska financijska stabilnost nije preživjela tridesete godine, ali rad Lige naroda u Srednjoj i Istočnoj Europi je imao dug trag, pružajući i važan izvor iskustava i ekspertize za Međunarodni monetarni fond.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
