Od kolonijalnih trauma do prijeteće nuklearne krize: Može li sukob između Indije i Pakistana, unatoč svim nagađanjima da je "ograničen", eskalirati u katastrofalni rat?
Nakon najnovijih oružanih udara i razmjene vatre između Indije i Pakistana, svjedočimo još jednoj, možda opasnijoj epizodi dugogodišnjeg rivalstva dviju nuklearnih sila na jugu Azije. Prema dostupnim informacijama, indijski projektili ispaljeni su kao "odgovor" na nedavni napad u indijskom dijelu Kašmira, gdje je prošlog mjeseca stradalo 26 turista. Pakistanska strana brzo je reagirala, uzvraćajući topničkom vatrom te tvrdeći kako je oborila nekoliko indijskih zrakoplova. Sada su vojske obje države u stanju visoke pripravnosti, dok se broje deseci poginulih civila s obje strane. U ovakvom ozračju, nerijetko se postavlja pitanje predstavljaju li ovakvi napadi samo ograničeno pokazivanje vojne spremnosti ili se radi o pravom uvodu u sukob koji može eskalirati u širi regionalni rat pa čak i upotrebu nuklearnog oružja.
Povijesna pozadina odnosa dvaju susjeda slojevita je i kompleksna. Napetosti se kontinuirano nadograđuju još od vremena britanske kolonizacije Indijskog potkontinenta, kada je pakistanski identitet oblikovan tako da bude zaseban politički i vjerski entitet. Kašmir je od samoga početka krvavo žarište: podijeljen između dviju država koje polažu pravo na cijeli teritorij, regija je poprište gotovo neprestanih tenzija. Podsjetimo, Indija i Pakistan vodili su tri rata, od kojih su dva izravno bila povezana s Kašmirom. Svaki novi sukob u toj regiji izaziva val zabrinutosti, osobito u međunarodnoj zajednici, jer se radi o dvjema državama koje raspolažu nuklearnim arsenalom. U teoriji, to bi trebalo djelovati kao snažan odvraćajući mehanizam, no u praksi je situacija složenija – povijesni animozitet, unutarnji politički pritisci te snažni nacionalistički narativi mogu dovesti do niza impulzivnih poteza.
Trenutna eskalacija otvoreno je vezana uz teroristički napad koji se dogodio u indijskoj administrativnoj zoni Kašmira. Indija optužuje Pakistan da podržava ili barem tolerira militantne skupine uključene u oružane napade na indijskom tlu. Naročito je indikativno da se, prema indijskim tvrdnjama, postojeća organizacija Kashmir Resistance smatra nasljednicom ozloglašene Lashkar-e-Taibe i sličnih militantnih grupacija koje, unatoč službenim zabranama u Pakistanu, pronalaze prostor za regrutaciju i djelovanje. Pakistan, s druge strane, negira umiješanost i tvrdi da je riječ o "izmišljenim optužbama" kojima Indija pokušava opravdati agresivnu vojnu kampanju na pakistanskom teritoriju.
Službeni New Delhi danas se oslanja na čvrstu retoriku premijera Narendre Modija, naglašavajući da će "teroriste i njihove pokrovitelje" goniti do kraja. Pojačano se mobiliziraju oružane snage, što uključuje i zračne te raketne kapacitete, a pozornost se posebno usmjerava na potencijalne militantne baze unutar pakistanskog dijela Kašmira i pokrajine Punjab. Mnogima u Indiji, osobito među hinduističkom većinom, novi val nasilja pobuđuje sjećanja na nimalo davne napade poput onog u Pulwami 2019. godine ili ranije terorističke događaje u Mumbaiju. Dodatni emocionalni naboj je činjenica da su prošlomjesečni stradali većinom bili turisti, ljudi koji nisu bili dio sukoba. Kad se takav masakr dogodi, podrška odlučnom vojnom odgovoru raste i unutar dijelova indijske javnosti koje se obično protivi riskantnim eskalacijama.
Međutim, Pakistan ne može ostaviti dojam slabosti pred vlastitim stanovništvom. Politička i vojna elita, okupljena oko moćnog vojnog vrha, na unutarnjem planu neprestano mora održavati status "branitelja muslimanske zajednice" na indijskom potkontinentu, osobito s obzirom na "dvonacionalnu teoriju" utemeljitelja Pakistana Muhammada Alija Jinnaha. Ta je ideja, prema riječima aktualnog pakistanskog vojnog zapovjednika Asima Munira, i danas živa: ona implicira da Hindusi i muslimani čine nepomirljive, bitno drukčije zajednice te da Pakistan ima svoju povijesnu, pa i moralnu, zadaću braniti muslimansko stanovništvo od indijske većine. Zbog toga svaki indijski napad na pakistanski teritorij – bio on realan ili percipiran – traži žestok odgovor kako se ne bi ugrozio legitimitet vlasti i vojske unutar same Pakistanske Islamske Republike.
Strah od nuklearne konfrontacije uvijek je prisutan. Dvije države već su dvadesetak godina u "nuklearnom statusu", a završni stadij neke ozbiljnije eskalacije mogao bi uključiti upotrebu taktičkih ili strateških nuklearnih glava. Pakistan, za razliku od Indije, nema formalnu "politiku nekorištenja prvi" (no-first-use); naprotiv, islamski Islamabad zadržava pravo uporabiti nuklearnu silu ako procijeni da je ugrožen njegov teritorijalni integritet ili sam opstanak države. S druge strane, iako je India dugo deklarirala doktrinu no-first-use, postoje signali da je tijekom godina ta politika poprimila veće nijanse i nejasnoće. Dio indijskih stratega promišlja o mogućnostima "preventivnog" udara, pogotovo ako se vjeruje da Pakistan ima planirani nuklearni napad na indijske vojne ili civilne objekte.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
