Nakon što su se smirile strasti oko turskog rušenja ruskog zrakoplova, Moskva je krenula za osmišljavanjem odmazde. Međutim, napraviti pravu štetu Ankari se pokazuje lakše u riječima nego u djelima. Mnoge drastične opcije koje su savjetovali neki proruski stručnjaci, poput naoružavanja Kurda ili vojne odmazde, pokazalo se neučinkovitim i praktično nemogućim za napraviti bez dalekosežnih posljedica koje ne moraju biti pozitivne po Kremlj.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan napustio je svoju snažnu antirusku retoriku i čak zatražio da se susretne s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, što stvara impresiju da traži izlaznu strategiju iz sve većeg sukoba s Rusijom.
Putin je i dalje u pokušaju pronalaženja dobro uravnoteženog, a opet odlučnog i učinkovitog odgovora. Ipak, sve ruske opcije na stolu za sada se čine lošima za sve strane. Čak i neki koraci koje je Rusija već poduzela, kao što je uvođenje viznog režima, zabrane putovanja i ograničenja u trgovini, u Rusiji se smatraju polovičnim mjerama jer ne pokazuju dovoljno jaku štetu u Turskoj. Ipak, svaka jaka akcija može komplicirati stvari i povlačiti Rusiju sve više u složenost Bliskog istoka.
Vojna opcija predstavlja i opasnost i uzbuđenje. Vrlo je vjerojatno da Rusija neće ući u bilo kakav oblik vojnog djelovanja protiv Turske, a pogotovo ne izravnim napadom. NATO članice nisu naročito sretne zbog djelovanja njihovog turskog partnera, a još manje su zadovoljne načinom kako je Erdogan htio razriješiti nastali sukob. Jasno je da bi NATO kao organizacija završila raspravu o ovom slučaju u velikoj političkoj razdiobi među članovima, što savez najmanje treba u trenutku kada ozbiljni sigurnosni izazovi opstaju u Europi.
Ekonomski odgovor se čini najvjerojatnijim, posebice u svijetlu koraka koje je Moskva već poduzela. Unatoč tome, rusko gospodarstvo je u lošem stanju i rusko vodstvo nije sklono da pogorša stvari. Jače sankcije, kad bi bile uključene, štetile bi ruskom gospodarstvu više nego turskom. Odmah po napadu, turski poduzetnici su deportirani iz Rusije, ograničenja su uvedena prema turskim radnicima, a posjete bez vize će završiti s prvim danom 2016. Ruski dužnosnici su pozvali svoje građane da ne putuju u Tursku, otkazani su charter letovi, a turske kompanije su isključene iz tendera. Završena je i vojna suradnja između dvije zemlje.
Najjača karta Rusije protiv Turske je prirodni plin. Rusija je započela projekt plinovoda Turski tok kojim se nastoji prirodni plin dovesti u Europu. Ovaj projekt uključuje pokretanje više od 60 milijardi kubičnih metara plina godišnje putem četiri plinovoda koji zadovoljavaju potrebe Europe i Turske. Time bi Turska postala glavnim igračem na energetskom tržištu.
Pregovori oko ovog projekta su zaustavljeni, iako nema službene deklaracije tog čina. Ipak, Turska, koja godišnje konzumira 50 milijardi kubičnih metara plina, priprema se za propast ovog projekta. Također prepoznaje mogućnost da Rusija zaustavi godišnji izvoz od 26 milijardi kubičnih metara plina Turskoj, s isprikom zbog održavanja i kvarova. Turska ima najmanju mogućnost skladištenja prirodnog plina od svih zemalja u Europi, te joj je potreban redovit pritok plina. Stoga je od životne važnosti da Ankara pronađe alternativne izvore prirodnog plina.
Drugog dana prosinca Erdogan je posjetio Katar i tamo potpisao dugoročnu kupovinu tekućeg prirodnog plina. U sličnom pokušaju, turska državna kompanija Botas najavila je da će uskoro pokrenuti ponudu za stvaranje novog plinovoda iz sjevernog Iraka. To je i najbrža moguća kupovina. Plin bi mogao poteći prema Turskoj već 2016. ili najkasnije 2017. Ovaj plinovod bi do 2020. mogao nositi 20 milijardi kubičnih metara plina, a polovica bi bila namijenjena Europi.
Trećeg prosinca je turski premijer Ahmet Davutoglu otputovao u Azerbajdžan kako bi raspravio ubrzanu izgradnju Transanatolskog plinovoda, koji bi Tursku i Europu snabdijevao sa 16 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Davutoglu je naglasio mogućnost smanjivanja uvoza prirodnog plina, iako je u javnosti rekao da ne misli kako će Rusija napraviti taj korak. Dvije zemlje, naglašava Davutoglu, imaju međusobna prava i obveze temeljene na međunarodnom legalitetu. No, Davutoglu je potvrdio da se Ankara priprema za najgoru mogućnost, zbog čega je Ministarstvo energetike već krenulo raditi na alternativama, među kojima se nalazi i uvoz iz Irana i Azerbajdžana.
To su skučene alternative. Nedavno su otkrivene velike rezerve prirodnog plina u Egiptu i Izraelu. Međutim, Ankara nema dobre odnose s Kairom, a Izrael nije siguran. Najlakši ekonomičan put da Izrael izvozi svoj plin prema Europi jest preko Turske, pa se Botas nada da će se pokrenuti razgovori s četiri ili pet privatne izraelske tvrtke. Međutim, u Izraelu postoje zakonodavna ograničenja i dok se ona ne skinu ili zaobiđu, teško će Turska imati koristi od odnosa s Izraelom.
Rusija je postavila embargo i na uvoz turskog voća i povrća. Davutoglu je izjavio da Turska nema problema pronalaženja tržišta u svijetu, te da može prodati voće i povrće bilo gdje. Ali situacija nije tako blistava u pojedinim regijama, poput Antalyje. Radi se o provinciji koja izvozi najviše voća i povrća, gdje putuje najviše ruskih turista i gdje ima najviše ruskih vlasnika nekretnina.
Turski izvoz u Rusiju je vrijedan oko šest milijardi dolara. Isto toliko Turska zaradi godišnje od nekih 4,5 milijuna ruskih turista. Kad se tome priračunaju projekti i suradnje, Turska će izgubiti više od 20 milijardi dolara. Antalya će gotovo u potpunosti doći do blokade jer ona najviše svježeg voća i povrća izvozi u Rusiju. Već sada hoteli moraju prepoloviti cijene, a Antalya očekuje drastičan porast nezaposlenosti u turizmu, poljoprivredi i tekstilnoj industriji. Zamjenik premijera zadužen za gospodarstvo Mehmet Simsek, nije toliko pesimističan te tvrdi da će turski gubitci biti najviše devet milijardi dolara.
Postoje dvije opcije koje Moskva može promišljati kao politički udarac Erdoganu i ranjavanje Turske u dugoročnom razdoblju. Opcija koju bi Moskva najrađe prihvatila jest ona koja Erdogana i njegove bliske suradnike opisuje kao suučesnike terorista. Ova strategija vodi smanjivanju zapadne potpore turskoj vladi i prisiljavanju Turske da fizički pokaže da je uključena u oružanu borbu protiv Daeša (ISIL). Ako tursko vodstvo to ne učini, Erdogan će dalje gubiti na međunarodnom polju. S obzirom na impulzivnu i ambicioznu osobnost turskog predsjednika, odgovor iz Ankare će biti sve samo ne kooperativan, što bi samo dodatno naštetilo njegovom osobnom ugledu u svijetu, ali i ugledu turske države.
Rusko ministarstvo obrane već je poslalo vojnim atašeima stranih veleposlanstava u Moskvi konkretne dokaze da Turska krijumčari naftu u suradnji s Daešom. Ove optužbe rezoniraju javnošću i pozivaju novinare da propituju te tvrdnje. Iako su neki od izvještaja sumnjičavi prema vjerodostojnosti te tvrdnje, rusko Ministarstvo obrane tvrdi da će pokazati fotografije i video sadržaje u kojemu se te optužbe potvrđuju.
Moskva je očito odlučila da se Ankara mora zaustaviti u svom djelovanju na bilo koji način kako bi prestala napredovati sa svojom politikom prema Siriji. Rusiji je obaranje zrakoplova na neki način dozvolilo da napokon blokira tursku politiku. Koristeći svoju zračnu snagu, Rusija može ugroziti turske interese na dva načina. Na terenu može napasti turkmenske skupine, koje se bore protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, a koje naoružava i organizira Turska. Također, Rusija napada i one naoružane pripadnike sirijskih pobunjenika kojima su Turci skloni, a naročito u planinskim područjima blizu turske provincije Hatay.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
