Od carinskog rata do nove krize na Bliskom istoku: Kina neće "trepnuti prva", Trumpu je to sad jasno - zato naglo obustavlja carine svima drugima, a ako mu se plan počne potpuno raspadati diverziju će možda tražiti kroz napad na Iran

Američki predsjednik Donald Trump već je pokazao nepredvidljivost kada je riječ o trgovinskim tarifama, no njegov posljednji potez – iznenadno uvođenje "pauze" za većinu partnera, uz istodobno oštro pojačanje carina prema Kini – otkriva kako ni najmoćnija država na svijetu ne može voditi višestruki trgovinski rat bez ozbiljnih posljedica. U početku je Trump prijetio uvesti visoke carine na uvoz iz niza zemalja, računajući, čini se, na slabost američkih saveznika i protivnika. No ubrzo je postalo jasno da bi takvo frontalno sukobljavanje sa svima, od Europske unije preko Kanade do Kine, dovelo prije svega do izolacije Sjedinjenih Država, a potom i do neizvjesnih potresa na globalnim tržištima. Zato se povukao korak natrag, objavio 90-dnevno zatišje za većinu zemalja, a potom se usmjerio na najvećeg suparnika: Kinu. Činjenica da je carina za Kinu skočila na vrtoglavih 125% pokazuje da je ovaj obračun daleko od puke retorike.

Iako Trump sada pokušava projicirati sliku kontrole situacije, u pozadini se nazire kaotičnost i unutarnja slabost njegove administracije. Sporovi oko carina već su donijeli šokove na burzama, a najveći burzovni indeks S&P 500 doživio je rekordnu dnevnu oscilaciju, prvo padajući zbog najava tarifa, a zatim bilježeći nezapamćeni skok nakon Trumpove "pauze". No upravo ovi nagli i nepredvidljivi potezi dodatno nagrizaju kredibilitet Washingtona. Taman kad se tvrtke pokušaju pripremiti na novonastale okolnosti, Trump naknadno izmijeni uvjete, čime destabilizira poslovne planove i povećava rizik. Kao da ne postoji dugoročna strategija, samo improvizacija i "instinkt" kojim se predsjednik pohvalio pred kamerama.

S druge strane, Peking se ne čini spremnim popustiti ni za pedalj. Još od prvih obračuna carinama 2018. godine, kineska je Vlada razvila vještine diverzificiranja trgovinskih kanala. Zamjena dobavljača, osobito poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a, postala je dio šire strategije kojom Kina nastoji smanjiti ovisnost o američkom tržištu. Nadalje, kineska politička scena ne tolerira sliku slabosti pred domaćom publikom – stoga bi bilo kakvo "treptanje prvo" pred Trumpovim pritiscima predstavljalo golem udarac za kinesko vodstvo, posebice za predsjednika Xija Jinpinga koji nastoji zadržati čvrstu podršku unutar Partije. Stoga najave Pekinga o "borbi do kraja" nisu samo retorička vježba. Kina ima i ljude, i resurse, i političku disciplinu da izdrži u dugotrajnom trgovinskom ratu. Proizvodi visoke tehnologije poput pametnih telefona ili razna potrošačka elektronika – kojima je SAD toliko preplavljen – ne mogu se lako zamijeniti skupom domaćom proizvodnjom u Americi.

Trumpova odluka da odustane od istovremenog kažnjavanja većine trgovinskih partnera i posveti se prvenstveno Kini implicira i jednu geopolitičku spoznaju: Sjedinjene Države više nemaju luksuz voditi rat na previše frontova, bilo da je riječ o trgovačkim ili onim pravim, vojnim konfliktima. Nedavno se vidjelo kako ni europske sile nisu spremne jednostavno se pokoriti američkim ultimatumima, pogotovo kad je riječ o ozbiljnom narušavanju međunarodnih trgovinskih pravila. To ne znači da Europa zauzima prokinesku poziciju, već da joj je pragmatičniji interes tražiti vlastita rješenja i diverzificirati odnose. Naposljetku, svaka regija teži jačanju svoje pozicije u multipolarnom svijetu. Trump, koji je u prvim godinama mandata gajio ideju "America First" bez suzdržavanja, sad uviđa da takav pristup ima limit. No unatoč tome, čini se da se fokus na Kinu neće smanjiti – naprotiv, sukob će se vjerojatno dodatno zaoštriti.

Povijesno gledano, američki predsjednici često su posezali za vojnim intervencijama kad bi kod kuće zapeli u unutarnjim skandalima ili kad bi se suočili s političkim ili ekonomskim preprekama koje im prijete oslabljenjem popularnosti. Ne treba zaboraviti kako je Bill Clinton, usred afere s Monicom Lewinsky, izveo vojni napad na Sudan, navodno radi uništavanja terorističkih baza. Ta je akcija u javnom diskursu služila kao svojevrsno skretanje pažnje s neprilika koje je predsjednik imao kod kuće. Sada bi se, prema nekim analitičarima, mogla ponoviti slična situacija. Trump je s jedne strane zašao u trgovinski rat koji ne može odmah dobiti. S druge strane, sve je jasnije da brz prekid rata u Ukrajini, koji je naslijedio od prethodne administracije, nije nadohvat ruke. Kad glavni politički aduti zakažu, a unutar SAD-a raste nezadovoljstvo zbog gospodarskih posljedica tarifa, američki predsjednik možda bi, po već viđenom obrascu, mogao potražiti krizni događaj u inozemstvu kako bi konsolidirao podršku.

Iran se pritom pokazuje kao idealna meta za takvu vrstu "diverzije". Washington i Teheran imaju dugotrajne tenzije, a Trumpova odluka da se povuče iz nuklearnog sporazuma 2018. samo je pogoršala odnose. Najave novih sankcija, pa i prijetnje da bi moglo doći do vojne akcije, odjekuju sve glasnije. U tom kontekstu spominje se i Izrael, čiji premijer Netanyahu – poznat po oštrom stavu spram Irana – naglašava kako ta država neće dopustiti da Teheran razvije nuklearno oružje. Trump je ovih dana spomenuo kako bi "Izrael predvodio udar", no jasno je da bi svaka američko-izraelska vojna akcija protiv Irana ujedno značila otvoreni sukob s ključnim šiitskim igračem na Bliskom istoku, čije posljedice ne bi bile ograničene na regionalne granice.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.