Obljetnica "egipatske revolucije" - iz arapskog proljeća u arapski sumrak

Očekuje se kako će deseci tisuća Egipćana danas doći na Tahrir trg kako bi obilježili godinu dana od svrgavanja predsjednika Hosni Mubaraka.
Mnogi su nezadovoljni ishodom prošlogodišnje revolucije i vjeruje se kako okupljanje na Tahriru neće biti proslava već veliki prosvjed.
Očito, imajući to u vidu, vojna hunta najavila je kako će ukinuti "izvanredno stanje" samo dan nakon obljetnice. Podsjetimo, tzv. "izvanredno stanje" na snazi je u Egiptu još od 1958., ako ne računamo kratki prestanak 1980.

Bivši predsjednik Hosni Mubarak nalazi se na suđenju. Priča se da je slabog zdravlja, no tužitelji ipak inzistiraju na smrtnoj kazni. Zemljom vlada vojna hunta i svojom represijom već je davno nadvisila Mubarakov režim - barem ako je suditi prema video materijalima koji nam pristižu iz te zemlje.

Vrijeme je da se Egipćani upitaju koliko im se zapravo život promijenio u posljednjih 12 mjeseci. Na bolje? Na gore? Činjenica stoji kako su iz represivnog režima prešli u još daleko represivniji.
Vojska koja je trebala uvesti mir u zemlji očito je odlučila kako joj pozicija vlasti baš odgovara, vojnom vrhu pogotovo.
Glavni kritičari vojske, "Muslimanska Braća", više i nisu toliko kritični. Sve upućuje na to kako se uspješno stvara nova egipatska elita, no za razliku od sekularne Mubarakove, ova će biti vojno islamistička.

Mladi liberali opijeni idejama zapadne demokracije, koje su im vješto prodavale brojne američke nevladine udruge, sigurno se ne osjećaju baš najbolje u ovom trenutku.
Nije ovo tek jedna izgubljena politička bitka, nemojmo zaboraviti kako je oko 1,000 ljudi dalo život za ovu revoluciju. Preživjeli se danas prisjećaju mrtvih i progoni ih spoznaja da su možda njihovi prijatelji, članovi obitelji, poznanici - dali život za ništa ili još i gore.

S druge strane spektra prateći situaciju upoznajemo i jedan sasvim drugi Egipat - njegove stanovnike koji su oduševljeni činjenicom da državom upravlja vojska i da će, vrlo uskoro, Islamisti nametnuti svoja pravila. Ono što je devastirajuće za obje skupine je činjenica da ni jednih ni drugih nije malo, štoviše, zemlja je u ovom trenutku poprilično podijeljena.

Teško je kritizirati egipatsku revoluciju, teško jer smo joj svjedočili i naivno se ponadali u silovitu snagu neorganizirane mase. Kada su i nas, s druge strane Mediterana, fascinirale slike prepunog Tahrira, možemo samo zamisliti atmosferu na samom trgu. Gledajući na te događaje s jednogodišnjeg odmaka, zapravo mogli smo i očekivati ovakav rasplet, ali smo se nadali da možda griješimo.
Ako u glavi izvršimo malu retrospektivu, sjetit ćemo se kako ipak neke stvari nisu odgovarale naivnoj ideji o narodnoj masi koja kreće u svoje oslobođenje. Možda jedna od prvih scena bila je upravo ona kada je vojska izašla na ulice Kaira. Vojska - taj najrepresivniji aparat u rukama vladajuće strukture, koji je ujedno još i opasniji zbog vječite tendencije da i sam postane tom strukturom - tu vojsku je narod, bar jedan dio, dočekao u ekstazi i s velikim oduševljenjem.

Zašto? Zašto u borbi protiv opresije klicati nadolazećim tenkovima? Trupama naoružanim do zuba? A nije ratno stanje.
Jedan od prosvjednika tada je pred kamerama komentirao, vidno uzbuđen, kako je vojska na strani naroda, vojsku svi vole i vojska voli svih, kako se vojska brine za njih, kako se vojska silovito borila protiv Izraela 1960 i neke...
Upravo tamo, blizu tog mosta u centru grada, u njegovim nebuloznim očima nazirao se gorak kraj "egipatske revolucije".
Nazirala se ista tragedija kao i kasnije u očima pomahnitalog mladića, negdje u Tripoliju, koji je dan nakon ubojstva pukovnika Gaddafija - doslovno van sebe od euforije - uvjeravao novinarku Al Jazeere kako će sada sve biti savršeno, svi će biti sretni, imat će posao, novac i svu radost ovoga svijeta.

Malo revolucionarne naivnosti je poželjno, sasvim objektivan i realan čovjek nije u stanju mijenjati svijet, ali mnogi stanovnici arapskog svijeta otišli su daleko iza granice poželjnog. Svaki autonomni pokušaj naroda da sebe oslobodi od ropstva vladajuće klase treba pozdraviti, ali isto tako i upozoriti ako pritom srlja u još dublju razinu bespomoćnosti.

Arapsko proljeće pretvorilo se uskoro u arapski sumrak. Oni koji su uživali slobodu, više je nemaju. Oni koji su bili na lancu, sada već jedva dišu.
Sinoć se predsjednik Obama osvrnuo na Egipćane i arapski svijet u svom obraćanju naciji. Poručio im je da ne brinu, jer Amerika ima "velike interese" glede svih njih. Uzevši tu izjavu u obzir, možda bi bilo najbolje da Arapi malo odmore od prosvjeda i pobuna, jer izgleda kako su demokracija i slobodno tržište već na putu.