O žestokima i utvrđenima: Ukrajinski vojni uspjesi stvaraju sve dublju podjelu u vrhu Rusije, koliko prije no što padne i zadnji tabu?
Situacija ponovno ne izgleda dobro po Rusiju na ukrajinskom frontu, a to je nešto što se sad sve više odražava i na situaciju u samoj Rusiji. Do nedavno kritiziranje vojnih poteza od strane istaknutih dužnosnika se poprilično izbjegavalo pošto se percipiralo da to, čak i da mu se ime ne spominje, predstavlja kritiziranje i samog Vladimira Putina. No, to više nije slučaj. Svakim idućim ruskim porazom to nezadovoljstvo raste i kritike postaju sve glasnije. Danas idu sve do drugog i trećeg čovjeka vojne hijerarhije u Rusiji, a to znači sve do ministra obrane Sergeja Šojgua i šefa glavnog stožera ruske vojske Valerija Gerasimova. Dakle, još se jedino ne spominje Putin, a kad dođe i do toga onda će to vjerojatno predstavljati još jednu prekretnicu, a možda i sve nestabilniju poziciju ruskog predsjednika.
Ove nove pojačane kritike uslijedile su nakon gubitka Limana što je bio poprilično težak udarac za rusku vojsku jer su ponovno morali bježati pred ukrajinskim snagama kao i u Harkovu. Problem s Limanom je i u tome što se gubitak regije Harkov pokušalo prikazati kao nezgodan niz loših vojnih odluka, nedovoljno snažno postavljena obrana, korištenje vojnika s manjim iskustvom u tom prostoru itd. Nadalje, ukrajinska ofenziva u regiji Harkov došla je kao iznenađenje, naglo i silovito, i stoga se može reći (odnosno pokušati tvrditi) da Rusija nije bila spremna, da su je "uhvatili na spavanju". Grad Liman, važno logističko čvorište u regiji Donjeck, našao se u ukrajinskom obruču koji se stezao danima. Bitka za grad (zapravo je i nije bilo jer su ruski vojnici pobjegli prije no što se obruč zatvorio) bila je pokazatelj da Rusija ni pokretanjem mobilizacije nije u stanju zaustaviti zamah kojeg trenutačno ima Ukrajina koja sad napreduje uz puno morala i puno novopristiglog oružja sa Zapada.
Danas po Rusiju stižu nove loše vijesti. U regiji Herson, koju je prošlog tjedna Rusija službeno anketirala, proglasila sastavnim dijelom Ruske Federacije, ukrajinske snage napreduju, vrlo brzo, odbacujući liniju fronte desecima kilometara prema jugu. Sama činjenica da je prema Rusiji ovo sad "Rusija" čini ove poraze još i težima, naročito u psihološkom smislu jer do prije par dana Putin i ruski vrh tvrdili su kako su spremni upotrijebiti svo raspoloživo oružje u svrhu "obrane ruskog teritorija" jasno sugerirajući da to uključuje i novo-anektirane 4 regije. I što sad? Bacati atomske bombe po obali Dnjepra? Čak i nekim od najvećih ruskih "jastrebova" to danas vjerojatno zvuči kao potezi koji se povlače u krajnjem očaju, a do jučer su ih spominjali kao legitimne opcije dok je sam Putin znakovito poručio kako "ne blefira".
Sad se pak stiče jedan očekivani razdor u ruskim redovima. S jedne strane imamo dugogodišnju političku elitu, Putina i uski krug ljudi oko njega, koje se počinje smatrati nekompetentnima u vođenju rata ovakvih razmjera. Ostavljaju dojam kao glasnih igrača koji svijet promatraju iz utvrđenog Kremlja. No, daleko od Crvenog trga crveni se cijela rijeka krvi prolivena na frontu, a neki počinju misliti da teče za ništa, ili još gore - za poraz.
S druge strane pak imamo "žestoke igrače", one koji znaju da još uvijek ne smiju svojom kritikom udarati po vrhu, odnosno po samom Putinu, ali traže krivce svuda oko njega pa se tako spominju ministri, generali... Ta strana uvjerena je da Rusija gubi rat i da su krivi neiskusni i preblagi rukovodioci na ključnim pozicijama.
Danas se glasno javljaju ljudi kao što su čečenski lider Ramzan Kadirov ili pak šef kontroverzne Wagner grupe, Jevgenij Prigožin. Još dosta prije njih sve je detaljno sažeo i s istom kritikom nastupio jedan od prvih istaknutih aktera pobune u Donbasu, Igor Girkin, poznatiji kao Strelkov. On je bio taj koji je rekao da Rusija gubi rat i da su zbog toga krive pogrešne odluke koje, između ostalog, vuče i Putin.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
