Centralno mjesto koje se nameće kao internacionalno glasilo svih marksista svijeta, marxist.com, ovih dana je objavilo veliki tekst pod naslovom: "U obranu sirijske revolucije: marksistička pozicija o revoluciji i o Assadovom tzv. 'anti-imperijalizmu'" (autori Farshad Azadian i Basel Sulaiman).
Prije samog bavljenja konkretnim tekstom valja istaknuti tendenciozan naslov u kojem se spominje "marksistička pozicija" - kao da progovara za sve marksiste svijeta. Takav stav je u najmanju ruku nespretan, jer govoriti o "marksističkoj poziciji" kao frontu nekakvog jednoumlja nema smisla. U vremenima kada ideje i teorije Karla Marxa postaju sve relevantnije po pitanju kritike modernog kapitalizma, inzistirati na "apsolutističkom" marksizmu ne vodi nikuda osim u jednoumlje. A ako nas je 20. stoljeće išta naučilo, onda je to potencijalna opasnost od jednoumne interpretacije Karla Marxa.
Nažalost, od ove boljke ne pati samo spomenuti tekst - gotovo cijela svjetska ljevica čvrsto je zauzela svoje stavove po pitanju Sirije tako da u konačnici dobivamo većinom samo dva oprečna pola:
- oni koji podržavaju pobunjenike
- oni koji podržavaju Bashar al-Assada
Situacija u Siriji toliko je isprepletena "sivim" zonama da je takav odrješit stav doslovno neozbiljan.
Apsolutna podrška Assadu nema logike - jer ipak se radi o zemlji koja se godinama udaljava od relativne pro-radničke države kakva je bila prije pada Sovjetskog Saveza, i prema sve većoj liberalizaciji tržišta. Iskreni marksisti nikada ne mogu podržati takav oblik, pa čak niti prethodni - kada je ekonomija bila centralizirana i - iz te perspektive - daleko bolja za prosječnog sirijskog radnika.
Da li bi trebali podržati narod u borbi protiv vlasti? Uvijek. To je vrijednost na kojoj bi trebao inzistirati svaki autentični "ljubitelj" ideja i stavova Karla Marxa - svaki narod ima pravo uzeti sudbinu u svoje ruke i svaki narod ima pravo boriti se za svoja radnička prava.
Da li je to bio slučaj u Siriji na početku krize? Sve ukazuje da možda i jest. Takvu inicijativu svakako valja podržati. Narod se pobunio, uslijedila je represija i sve je nalikovalo na autentičnu narodnu pobunu.
No, tu dolazimo do konkretnog problema - pojedini marksisti daleko više preferiraju teoriju od stvarnosti pa stoga imaju nagon pisati gigantske tekstove o radničkoj revoluciji bez ikakvog argumenta.
Za neke je svaki prosvjed, svaki bačeni kamen, svaki molotvoljev koktel ili barikada ujedno i radnička revolucija.
Takav pogled na svijet, ako baš hoćete, ne samo da nije "marksistički", već je apsolutno anti-marksistički. Takav stav proučavanja svijeta u nekakvoj nestvarnoj vakuum varijanti gdje se ljudi dižu na noge samo zbog radničkih ideala je potpuna besmislica.
Zar je tako teško priznati si da na široke narodne mase mogu utjecati i druge ideologije osim marksizma?
Ali ne, nema šanse da su pobunjenici vođeni možda fundamentalizmom koji je kudikamo ekstremniji od bilo kakvog Assada - nema teorije, sve su to zapravo potlačeni radnici među koje se tu i tamo drsko infiltriraju terorističke organizacije i pokoji plaćenik iz Saudijske Arabije, Turske ili Katara.
Takvo jednosmjerno promatranje duboko kompleksne situacije ne samo da je pogrešno, već potencijalno i opasno.
Tendencija da složenu situaciju rasčlanimo na tako proste faktore je neka vrsta bježanja od stvarnosti. Naravno, najlakše je reći - "režim ubija radnike, pozovimo NATO da slomi režim".
Ili pak - "Assad je predsjednik i vođa, neka pobije sve što mu se prohtje".
Obje konstatacije su ekstremističke i opasne u ovom slučaju.
Nema previše adekvatnih argumenata za nijednu stranu - takvih "korak naprijed, korak natrag" primjera postoji bezbroj u ovoj situaciji. Na jednoj snimci Assadova vojska ubija civila, na drugoj pobunjenici vrše likvidaciju. Na jednoj snimci cijeli grad kliče protiv Assada, na drugoj puni trgovi nose Assadov portret.
To je stvarnost sirijske krize - petljati po tome kako je Assad perjanica arapskog socijalizma ili kako su pobunjenici zapravo revolucionarni proletarijat, nema smisla u ovom slučaju - zbog jednog jedinog razloga - pravo stanje na terenu doslovno nam ne dopušta da u "miru" zauzmemo stav i sagledamo cjelokupnu situaciju kao borbu naroda protiv vlasti.
"Salonski" ljevičari uporno ignoriraju najvažniji čimbenik - protiv Sirije, cijele Sirije - i Assadista i pobunjenika - sprema se imperijalistički vojni genocidni stroj koji je u svega nekoliko dana sposoban istrijebiti više nego međusobno suprotstavljene strane mogu u idućih 100 godina.
Nakon Iraka, Afganistana, Libije, Somalije, Jemena, Pakistana - neki još uvijek smatraju da je američka vojna invazija "manje zlo" - štoviše, neki će ići tako daleko da će proglasiti kako je to "marksistički stav". Drugi će pak biti malo oprezniji pa će pred kraj teksta navesti "ali, ne smijemo podržavati ni imperijalizam".
To je potpuno pogrešan stav - jedini pravičan stav koji ljevičar može zauzeti u ovom trenutku je apsolutno jasan i otvoreno deklarirani anti-intervencionizam.
Ljevičari bi morali biti najglasniji protivnici vojnih intervencija na svijetu - nažalost, često nisu. Mnogi su bez problema odobrili zračne napade na Libiju. Te ljude nije nimalo briga za radničku klasu niti za čovjeka, temeljna preokupacija im je divljenje vlastitim naklapanjima u podjednako narcisoidnom društvu istomišljenika.
Libijski pobunjenici čije su brutalnosti itekako dokumentirane postali su predmet obožavanja pojedinih ljevičarskih krugova, pogotovo na zapadu.
Ono što se događa na tlu Sirije nije teoretski udžbenik, u Siriji zaista ginu ljudi i to svakodnevno i s obje strane. Nije vrijeme da se vode debate o "marksističkim" ili "reakcionarnim" stavovima - treba zauzeti pro-ljudski stav i u ovom trenutku podržati proces koji će što prije dovesti do prekida vatre, do prekida stradavanja. Previše je indicija i dokaza da bismo danas, godinu dana nakon ustanka, govorili o nekakvoj "radničkoj" pobuni - ako ja autentična pobuna ikada postojala ona je uništena na način da se legitimnim prosvjednicima gurnulo oružje u ruke - da su se sami naoružali još bi se moglo, barem "teoretski", podržati takvu inicijativu jer "mantranje" o mirnim revolucijama je podjednako krivo shvaćanje povijesnih okolnosti.
Ipak, previše dokaza upućuje da je oružje stiglo od onih koji sebe vide kao novog gospodara Sirije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
