Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučan je u ponovnom uvođenju smrtne kazne, ako ju turski narod traži i ako parlament izglasa takvo zakonodavstvo. Ova cinična izjava ima i svoj nastavak; naime, kao demokratski izabran političar, Erdogan legitimno predstavlja volju naroda, a parlament je ionako u čvrstom stisku Stranke pravde i razvoja (AKP) i gotovo je sigurno da bi izglasao smrtnu kaznu, ako dobije takvu naredbu. Kao i u prethodnim istupima u javnosti, Erdogan je govor o tome održao u Istanbulu, gradu koji sve više poprima osjećaj baze turske veličine, nasuprot vojnički hladnoj i birokratskoj Ankari.
Erdogan je odbacio izjave europskih čelnika, ukazujući da postoji smrtna kazna u Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji i Kini, te ostalim državama u svijetu, te da samo zemlje Europske unije nemaju takvu vrstu kazne. Samim time je odbacio nedemokratsku prirodu smrtne kazne, a posebno 'ako ju narod želi'. Predsjednik Europske komisije Jean-Paul Juncker izjavio je da će Turska prestati biti zemljom kandidatom za članstvo u Europskoj uniji ako odluči ponovno uvesti smrtnu kaznu.
Turska je ukinula smrtnu kaznu 2004. Prvo je turski parlament izglasao ukidanje smrtne kazne za civilna kriminalna djela u ljeto 2002., a dvije godine kasnije je ukinula i smrtnu kaznu tijekom vremena rata. Protokol je dio širokog programa reforme ljudskih prava koje je Turska krenula implementirati kao dio približavanja članstvu u EU. Europske su zemlje bile zadovoljne ovom odlukom, koju je Europska komisija nazvala značajnim idućim korakom Turske na putu postajanja punom demokracijom koja poštuje europske standarde ljudskih prava. Turska je zapravo postavila moratorij na smrtnu kaznu još 1984. i tu kaznu zamijenila doživotnom kaznom zatvora. Time je, primjerice, spašen život vođi Kurdistanske radničke partije Abdullahu Öcalanu.
Prije toga su se smrtne kazne u Turskoj događale uobičajeno nakon vojnih intervencija i pučeva. Tako je 1961. obješen premijer Adnan Menderes, koji je srušen u vojnom udaru godinu prije, a zajedno s njim su smaknuta još dva ministra. Nakon vojnog udara 1980. pa do 1984. vojna vlast je pogubila 50 ljudi, od toga 27 političkih aktivista. Smrtna kazna se provodila za kaznena djela protiv države, protiv vlade, protiv ustava i vojske, a potom za deset oblika drugih kriminalnih čina, poput ubojstva i silovanja. Prema odredbama zakona, sva pogubljenja su se izvršavala kaznom vješanja.
U svijetu trenutačno smrtnu kaznu imaju zakonski propisano Afganistan, Bangladeš, Bjelorusija, Bocvana, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Irak, Japan, Jemen, Jordan, Kina, Libanon, Malezija, Nigerija, Pakistan, Sjeverna Koreja, Sveti Kitts i Nevis, Saudijska Arabija, Singapur, Sjedinjene Američke Države, Somalija, Sirija, Tajvan, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati i Vijetnam. Iako imaju propisan zakon o smrtnoj kazni, ona se ne izvršava u državama: Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Dominika, Grenada, Gvatemala, Gvajana, Jamajka, Južna Koreja, Kenija, Kuba, Laos, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Šri Lanka, Tadžikistan, Tonga, Trinidad i Tobago.
Europska unija se snažno opire smrtnoj kazni, a njezino ukidanje je ključni cilj politike ljudskih prava EU. Ujedno je ukidanje smrtne kazne preduvjet za ulazak u Uniju. Ujedno se radi o vodećem institucionalnom akteru i najvećem donatoru za borbu protiv smrtne kazne, prema odrednicama ljudskih prava iz 1998. Unija smatra da je smrtna kazna okrutna i nehumana, te da nije uvijek bila korištena samo kao oblik odvraćanja od kriminala. Njezino se ukidanje smatra nužnim za zaštitu ljudskog digniteta, kao i za progresivan razvoj ljudskih prava. Onim zemljama koje i dalje izvršavaju smrtnu kaznu, EU poručuje za progresivno smanjivanje kazni te za pridržavanje minimuma međunarodnih standarda.
Naravno, to ne govori svojim prijateljima u Washingtonu kako se Amerikanci ne bi naljutili na stalno europsko jadanje oko ljudskih prava. Ipak, Europa je postala donekle nadahnućem za skupine za pritisak koje traže ukidanje smrtne kazne u Americi ili barem drastično smanjenje izglasanih smrtnih kazni. Eksperimentiranje s otrovnom injekcijom i drugim drogama vodilo je 2014. i 2015. snažnoj raspravi u SAD-u oko tajnih procedura, prijedloga za povratkom električne stolice i streljanja. Unatoč brojnim dogovorima, konvencijama, diplomaciji i davanja prijedloga američkom Vrhovnom sudu, ništa se nije promijenilo.
Ipak, da ostane čistih ruku, a ne da se promišlja o moralnom cinizmu Europe, pojedine europske zemlje su počele nametati izvozne kontrole na privatne farmaceutske kompanije u Europi koje izvoze smrtonosne kemikalije za injekcije u SAD. Taj čin je donekle pomogao u raspravljanju provođenja smrtnih kazni u Americi. Postoji značajna rasna diskriminacija u određivanju smrtne kazne, kao i geografskih specifičnosti. Tako južne savezne države, a posebno Teksas, prednjače u izvršavanju smrtnih kazni u Americi i ne obaziru se pretjerano na ustavnu zaštitu razvojnih standarda. Za te države, ali i šire po Americi, smrtna je kazna iskaz američke posebnosti i izolacionizma. Umjesto toga se EU okreće financiranju nevladinih organizacija koje provode projekte nadzora korištenja smrtne kazne, pomoći zatvorenicima, potpori ustavnih reformi, obučavanju, te kampanjama za podizanje svjesnosti.
I dok je europski apel dosegao većinu karipskih zemalja, pa i šire, posebno je teško objasniti azijskim zemljama europski stav. Turska se u ovom slučaju izdvojila po vremenu kada je Erdogan zatražio smrtnu kaznu. Sada je turski predsjednik obrnuo tursku tradiciju u kojoj je vojska izvršavala smrtne kazne. Ovog puta je 35 posto generala i admirala Turskih vojnih snaga uhapšeno, a pojašnjenje da se radi o širokoj mreži s nacionalnim tendencijama vodilo je promišljanju kako se riješiti te opasnosti jednom za svagda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
