Recept po kojem se rušila Libija bio je gotovo "klasičan" - mediji su tog proljeća 2011. bez stanke pojašnjavali kako se sve snage moraju upregnuti u rušenje zle diktature koja drži vlastiti narod u okovima tiranije. Intenzivno se radilo na stvaranju osjećaja hitnosti, tj. osjećaju da ako "netko" (zna se tko) ne poduzme nešto uskoro, desiti će se genocid.
Igralo se na kartu nekakve kolektivne krivnje koju valjda svaka osoba zbog nekog razloga osjeća za sve prethodne zločine, jer je i sama dio kompleksnog ljudskog roda. Hitnost u ovom slučaju odnosila se na istočni libijski grad Bengazi, gdje je buknula pobuna protiv Gaddafijeve vlasti. Pobuna je zapravo bio islamistički ustanak, no to tada nitko nije želio napisati tim riječima.
Rečeno je samo da je libijska vojska "krenula" prema Bengaziju te kako će tamo počiniti strašan genocid. Jedino rješenje koje se tada predstavljalo bila je brza NATO vojna intervencija. Tim načinom izvještavanja u te dramatične dane slomio se, poprilično uspješno, svaki potencijalni anti-ratni otpor na prostoru Europe i SAD-a, jer reći nešto protiv intervencije ravno je moralnom sudjelovanju u samom genocidu koji će se uskoro desiti na prostoru grada Bengazi gdje ljudi "samo žele slobodu i demokraciju".
Napad je mogao početi, i počeo je. SAD i europske sile krenule su svom silom na Libiju ciljajući je iz pravca mora i zraka. Libijska vojska, tzv. "Zelena vojska", nije realno mogla pružiti otpor protiv ovakvog suparnika, njeni tenkovi u otvorenoj pustinji bili su zabavne mete za NATO-ove pilote, ali stradalo je i puno više od tenkova, ubijeno je na tisuće civila, infrastruktura je uništena, Libiju se "vratilo natrag u kameno doba".
Ključni predstavnik libijske vlasti u tom trenutku zapravo ni nije bio vremešni Muammar Gaddafi već njegov sin Saif koji je nastojao, što preciznije moguće, artikulirati libijsko stajalište, mada bez uspjeha. Ono malo medijskog prostora što je dobio dodijeljeno mu je s predumišljajem da ga se prikaže kao jednog od aktera "brutalnog režima".
No, neke njegove riječi danas još uvijek itekako odzvanjaju. "Ali ne znate što činite, otvarate Pandorinu kutiju", rekao je neposredno nakon što je počela agresija na Libiju. Danas, četiri godine nakon, potpuno je jasno da je bio u pravu. Bilo je i jasno i tada, ali baš nitko od odgovornih ljudi na čelu Zapadnih sila nije htio ni čuti za njegova upozorenja.
Pandorina kutija je itekako otvorena. Libija je postala još za vrijeme rata 2011. inkubator međunarodnog terorizma, istog onog terorizma koji pod vodstvom Gaddafija - uz sve prednosti i mane tog vodstva - jednostavno nije mogao postojati na teritoriju Libije. Prema islamističkom terorizmu je postojala nulta stopa tolerancije u Gaddafijevoj Libiji, takve tendencije se fizički eliminiralo, često brutalno i bez milosti.
Europa se na to nije previše bunila, bila je i više nego sretna da Gaddafi odrađuje "prljavi posao", da sprječava bilo kakvo izbijanje terorizma na Mediteran i da na neki način čuva Europu od masovne imigracije iz Afrike.
No, unatoč činjenici da su znali da ih Gaddafi itekako čuva od potencijalnih vrlo velikih i ozbiljnih problema, polakomili su se za libijskom naftom. U konačnici su umjesto kovčega s blagom otvorili Pandorinu kutiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
