Assad je diktator koji mora otići - to je mantra koja se nije odveć izmijenila još od proljeća 2011. godine. Pred nama je sada još jedno proljeće, 2019., a Assad iako "mora otići" još nigdje nije otišao, a nekako se čini da niti ne namjerava. Što oni koji traže njegov odlazak sada misle učiniti po tom pitanju? Pošto ga se već nije uspjelo ukloniti ni milom (diplomacijom) ni silom (ratom), u razmatranje se uzima nova opcija - da ipak ostane, ali pod određenim uvjetima.
Realno (real-politički) gledano, kada se odstrani sve što se Assadu u propagandne svrhe stavlja na teret, teško se može reći za njega da je on nekakva konkretna "prijetnja" bilo kome od onih koji su tijekom 8 godina uložili ogromna sredstva i napore da ga uklone. Puno opasniji akter po svoje neprijatelje je primjerice bio pokojni Gaddafi koji se u svojim žešćim danima nije libio posegnuti i za radikalnim osvetama.
Assad je još uvijek politički lider kakvoga znamo i iz predratnih vremena kada su s njim sasvim dobre odnose imali gotovo svi koji su - zbog jedne katastrofalne i promašene (geo)politike - odlučili uništiti Siriju u ovom ratu. Assad nikada nije rekao "prvo ćemo vas poraziti ovdje, a onda i kod vas doma". Da danas na snagu stupi nekakav veliki zaokret u odnosu prema Damasku on bi ga prihvatio bez previše prkosa - i to nije loše, on je bio i ostao pragmatičan političar, što mu je uvelike i omogućilo kolosalnu pobjedu u ratu (o kojoj će se tek pričati kada ista postane dio povijesti).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.