Vojna uzrečica prošlih stoljeća je bila ‘tko kontrolira Češku, kontrolira Europu’, zemlju koja se nalazi u samom srcu europskog kontinenta; zemlju koja prodire ravno u trbuh germanskog 'životnog prostora' i tko je god kroz prošlost kontrolirao današnje češke zemlje, mračio je i oblačio Europom: od pradavnih Kelta, preko germanskih plemena, zatim Franaka, pa Habsburške monarhije, Trećeg Reicha, Sovjetskog saveza i sve do danas kada je Češka u rukama NATO saveza.
Stoga bi bilo za očekivati da narod koji nastanjuje tako važno geostrateško područje ima mentalitet ratnika ili sindrom vječnih vojnika; graničara koji u ime 'zapada' ili 'istoka' (ovisno o situaciji) brane taj komad zemlje svete pod svaku cijenu kako bi djeca njihovih gospodara mirno uživala život razvijajući se u miru i blagostanju. Jer znaju da im na predziđu stoje vjerne sluge ispranih mozgova uvjereni u svoje tobožnje poslanje; svojevrstan nebeski narod koji je za visoke ideale i komad obojane tkanine uvijek spreman život svoj dati; narod kojeg gospodari straše čudovištima koja žive s onu stranu granice i od kojih se pod svaku cijenu treba braniti; čudovištima koja su u stvarnosti najčešće bila njima identičan narod koji se našao u identičnoj situaciji.
Ali navedeni slučaj karakterističan za narode ostalih dijelova Europe, nije slučaj i sa Česima koji su unatoč nezahvalom položaju i krvavoj povijesti evoluirali u vrlo miran i staložen narod. A prije no što dođemo do odgovora zašto je tako, prvo pogledajmo trenutni društveni kontekst:
Kao prvo, tu je jedna od najintrigantijih činjenica Europe i svijeta kako je 11-milijunska Republika Češka odmah iza Japana i Kine što se tiče postotka ateista, te ljudi koji se ne žele izjašnjavati o vjerskoj pripadnosti - njih čak 45% ih se uopće ne želi izjašnjavati o vjerskoj pripadnosti, a od onih 55% koji žele, najviše je ateista, i to 34%. Preostalih 20% čine religiozni Česi, od čega 11% spada na kršćane (10% katolici, a 1% protestanti), a 9% na sve ostale religije.
Je li nizak postotak vjerski indoktriniranih ljudi uz istovremeno visok postotak realista možda odgovor na pitanje zbog čega Česi nisu bezglavo ulazili u ratove i masovno gubili svoje živote posljednjih par stoljeća koje su obilježili najkrvaviji ratovi u povijesti? Jer na primjeru Česima bliskih naroda, koji za razliku od njih imaju izrazito visok postotak religioznog stanovništva, poput Poljaka, vidimo kako je vjerska indoktriniranost možda onaj faktor koji je tjerao mase ljudi u smrt.
Koliko su Česi stoljećima ispred nas, najbolje vidimo promatrajući faze kroz koje su prolazili tijekom povijesti. Naime, Česi su upravo poput današnjih Poljaka, nekoć bili poznati kao žestoki branitelji svoje verzije kršćanske vjere zbog čega su opravdano i stekli reputaciju najboljih europskih ratnika svojeg vremena; ratnika koji su svojevremeno odbili čak 5 križarskih vojnih pohoda koje je na njih poslao Papa.
Česi su dakle bili vjerski fanatici i iznimno vješti ratnici koji su čak udarili i temelje modernom načinu ratovanja, ali zbog toga što ih je toliko puno nastradalo braneći kojekakve vjere, vremenom su zaključili kako više nema smisla ulaziti u bitke koje se vode u ime vjerskih ideala ili političkih trendova jer se na taj način prije svega gube ljudski životi i razaraju teško dostignuta vlastita materijalna i kulturna ostvarenja. Česi su naučili kako ne žele ponoviti greške svojih predaka stoga su zatvorili poglavlje vezanosti s religijama koje su im djecu često puta kroz povijest vodile u smrt.
Možda je iz današnje prerspektive teško za povjerovati kako su Česi bili vjerski zanesenjaci i vješti ratnici jer ih naše generacije ipak poznaju u potpuno drugačijem svjetlu: kao miran narod koji više voli klarinet nego pušku; kao prave 'dobre vojake Švejke' koji su tijekom Prvog svjetskog rata diljem zajedničkog nam carstva bili najpoznatiji po masovim dezerterstvima iz vojske; kao narod koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio poznat po popriličnom stupnju pasivnosti spram nacističkih okupatora.
I sve to jer su naučili lekcije iz povijesti kada ih je toliko izginulo braneći svoja religijska uvjerenja, često puta i protiv vlastitih sunarodnjaka, da su im potomci postali vjerski ravnodušni. Stoga ni jedna religija kod Čeha više ne može imati mjesto braniteljice nacionalnog identiteta, kao što je slučaj kod Poljaka i još nekih slavenskih naroda gdje je religijska pripadnost jedan od kamena temeljaca identiteta, ali i glavni razlog huškanja jednih na druge.
Dakle kod Čeha je nekadašnji vjerski radikalizam zamijenila razboritost, a jurišničke poteze i obrana komada brda do zadnjeg čovjeka je zamijenio pragmatičan pogled na svijet i konkretan rad koji Čehe, vidimo, polaganim ali sigurnim koracima vodi k napretku. Povijest ih je naučila da se više nikada ne zanose visokim idealima ili laskanjima o svojem tobožnjem poslanju i svojoj posebnosti, već da uvijek vode računa o realnoj situaciji.
Uglavnom, tijekom 14. stoljeća kuga je u par navrata poharala češke zemlje što je nagnalo ljude da se dublje zamisle nad principima kršćanske vjere i da pokušaju živjeti u skladu s njom. (Zanimljivo je spomenuti da su tadašnji ljudi kršćanstvo smatrali osobnom potrebom i osloncem, a ne skupom simbola ili rituala koji služe za izvanjsko poistovjećivanje s ostalima, kao što je slučaj danas. Dakle, naglasak im je bio na istinskoj pobožnosti).
Međutim bogata je Crkva u očima naroda iznevjerila svoje glavno poslanje i prestala brinuti o spasu duša vjernika, te je počela pokazivati luksuz i obilje. Bilo je svećenika koji su podnosili patnje s narodom, mnogi nažalost stradali od kuge vršeći svoje duhovničke dužnosti, ali veći dio je živio život nespojiv s kršćanstvom, život kiča i ekstravagancije. Takvo neprikladno ponašanje niza svećenika i redovnika kojima je pozicija služila kao izvor prihoda, a ne kao izazov za nasljedovanje Krista, budili su odbojnost i revolt među stanovnicima čeških zemalja.
Pojavilo se i trgovanje unosnim crkvenim funkcijama (današnjim rječnikom rečeno: uhljebljivanje) jer su svećenici kao obrazovan stalež vršili dužnosti državnih činovnika i službenika, stoga je velik broj ljudi stremio crkvi kako bi se financijski zbrinuli. Uz sve to su još bili i prekomjerni financijski prohtjevi papinske kurije koji su dodatno opterećivali češke zemlje raznim dažbinama.
U kombinaciji s kugom i gore navedenim životom svećenstva nastala je duboka društvena kriza koja je proizvela destabilizaciju čeških zemalja. Rješenje se našlo u reformatorskoj ideji na čelu s Janom Husom, svećenikom koji je kasnije inspirirao Martina Luthera i ostale reformatore.
Jan Hus je svojom reformacijom nastojao promijeniti truli sustav društva, a samu crkvu vratiti temeljnom poslanju. Osnovi uvjet je bio poštivanje kršćanskih vrijednosti s kojom bi se povratila izgubljena ravnoteža društva. Međutim, crkva se nije htjela dragovoljno odreći moći, političkog utjecaja i stečenih imutaka stoga je došlo do otvorenog sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
