U trenutku kada bi svaki dan mogao izbiti veliki regionalni sukob između Irana i moćnih sila, još jednom smo svjedoci dvostrukog standarda koji je postao pravilo u modernom svijetu.
Podsjetimo, američki i britanski ratni brodovi okupirali su Perzijski zaljev i sve su brojnije indicije kako bi uskoro moglo doći do napada na Iran. Mnogi spekuliraju kako će zračni napad izvršiti Izrael, dok će zapadna vojska - strateški pozicionirana - osigurati da se ne desi veliki kontranapad Irana na Izrael.
Povod ove agresivne politike je iranski nuklearni program. Od samog početka Iran je navodio kako planira pokrenuti nuklearne reaktore isključivo u svrhu dobivanja energije, a ne naoružanja.
No, ta obećanja nikome na zapadu nisu dovoljno uvjerljiva i stoga je već izrađen cjelokupan plan kako onesposobiti iranski nuklearni program. Kada diplomatski napori nisu urodili plodom, krenulo se terorizmom.
Niz iranskih znanstvenika ubijen je u atentatima.
Vojna intervencija - ukoliko do nje dođe - biti će zadnja točka tog plana.
Posjedovanje tako razornog oružja čini Izrael daleko najvećom vojnom silom na prostoru Bliskog istoka, razlog tome je prije svega izraelska nuklearna vojna doktrina, usvojena 1966.
Prema toj doktrini Izrael je spreman napasti nuklearnim oružjem u 4 slučaja:
1) u slučaju vojne penetracije unutar naseljenih prostora Izraela (granice nakon 1949 - prije 1967)
2) u slučaju uništenja izraelskih zračnih snaga
3) u slučaju masivnih zračnih napada na izraelske gradove ili u slučaju uporabe kemijskog ili biološkog oružja
4) u slučaju nuklearnog napada na teritorij Izraela
Svaki vojni stručnjak će se složiti - konvencionalni rat protiv nuklearne sile gotovo je nemoguć.
Sve dok Izrael bude jedina nuklearna sila ujedno će biti i najsnažnija vojna sila.
Sukladno tome i postoji toliki strah od iranskog nuklearnog programa. Ne toliko zbog straha da bi Iran - ako hipotetički i razvije oružje - napao Izrael, već zbog činjenice da bi Iran tada bio na istoj vojnoj razini.
Mnogi analitičari, imajući u vidu izraelski napad na sirijski reaktor 2007., smatraju kako bi - ukoliko dođe do napada na Iran - cijela operacija bila vrlo slična.
Iran bi zaprijetio odmazdom, no uskoro bi došlo upozorenje od Izraela i podsjetnik na nuklearnu vojnu doktrinu.
Podsjetimo, "moderne" nuklearne bombe daleko su snažnije i razornije od onih koje su pred sam kraj Drugog svjetskog rata od strane SAD-a bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki.
Kako bi se sakrili geo-politički i partnerski odnosi u regiji, zapadni mediji često nam govore kako je Iran "pre-nestabilna" zemlja za nuklearni program, pritom se često paralela poteže s činjenicom da je Iran država pod religijskom vlasti.
No, ako je zapad zabrinut zbog specifične kombinacije "religija plus nuklearni program", onda bi u slučaju Saudijske Arabije ta zabrinutost trebala biti barem dvostruka.
Ipak, nije - razlog tome je sasvim jasan. Saudijska Arabija je veliki partner zapadnih sila, istih onih sila koje su spremne "ognjem i mačem" ulaziti u druge zemlje pod geslom "uvođenja demokracije", dok im glavni partner - zbog mnogih zakona i autoritativne vlasti - ne može biti dalje od pojma "demokracije".
Saudijska Arabija najavila je svoj nuklearni program pod izlikom kako moraju stvoriti "diverzitet energetskih uvjeta".
No, saudijski princ Turki već je najavio kako će Saudijska Arabija krenuti s izradom nuklearnog naoružanja, ukoliko se ispostavi da će Iran postati nova nuklearna sila.
Ipak, za razliku od najave iranskog programa, u slučaju Saudijske Arabije nema nikakvog medijskog "zgražanja".
U prosincu prošle godine, saudijski ministar gospodarstva, Abdullah Zainal, rekao je na zajedničkoj "SAD-Saudijska Arabija" poslovnoj konferenciji u Atlanti kako njegova zemlja planira potrošiti 100 milijardi dolara na izgradnju 16 nuklearnih centrala za proizvodnju energije, tijekom nekoliko idućih godina.
Još od 2010. Saudijska Arabija aktivno surađuje sa SAD-om, Kinom, Britanijom, Rusijom i Češkom po pitanju nuklearne energije i pokretanja proizvodnje iste.
Činjenica je kako Saudijska Arabija, iznimno bogata naftom, ima stvarnu potrebu za razvojem nuklearne energije.
Reuters je već pisao kako se Saudijska Arabija "muči oko opskrbe energijom na sve zahtjevnijem domaćem tržištu".
"Jasno je kako će se Kraljevina morati okrenuti solarnoj, i u konačnici, nuklearnoj energiji - cilj je smanjiti ovisnost o nafti za proizvodnju struje, kako bi se nafta koristila isključivo za izvoz, na temelju iznimno bogatih ugovora" - stoji u Reuters reportaži.
Da li Iran zaista ima u planu izgraditi nuklearno oružje, unatoč tvrdnjama kako im to nije cilj? Teško je reći - činjenica je kako bi im nuklearno oružje davalo jedinu adekvatnu sigurnost protiv strane invazije.
Dovoljno je samo pogledati primjer Sjeverne Koreje. Nakon što je Pjongjang u nekoliko navrata odlučio testirati nuklearnu bombu - s dovoljnom magnitudom da je osjete senzori od Rusije do Japana - teško je očekivati da će američka administracija tako skoro, ovako otvoreno kao što sad čini po pitanju Irana, raspravljati o vojnom udaru na Sjevernu Koreju.
Pakt o nuklearnoj ne-proliferaciji nikako nije dovoljan i neodrživ je u ovom trenutku. Činjenica je kako "nuklearni klub" ne želi nove članice, ali u isto vrijeme nema nikakvih ambicija da sam sebe liši ovog devastirajućeg oružja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
