Libanonski parlament izabrao je Michela Aouna za predsjednika zemlje i time dokončao dugu političku krizu u kojoj Libanon nije imao predsjednika od svibnja 2014. Radi se o dogovoru između dva velika politička rivala, kršćanske maronitske stranke Slobodni domoljubni pokret, i šijitskog Hezbolaha. Zbog iznimne etničke i denominacijske raznolikosti, 1943. je sklopljen nacionalni pakt prema kojemu se alocira politička moć u smislu konsocijacijske demokracije. Tako se tri glavne pozicije dijele po etnovjerskom ključu: predsjednik je maronitski kršćanin, predsjednik parlamenta je šijitski musliman, a premijer je sunit. Tako je Aoun ubrzo postavio sunitskog čelnika i biznismena Saada Haririja za premijera. Hariri već ima to iskustvo, jer je na mjestu premijera bio između 2009. i 2011., a nakon toga je radi vlastite sigurnosti živio izvan zemlje, odnosno u Saudijskoj Arabiji gdje je napravio svoje poslovno građevinsko carstvo. Premijer je sin Rafika Haririja, premijera koji je ubijen 2005.
Aoun, koji ima 81 godinu, bio je načelnik glavnog štaba libanonske vojske, a u listopadu 1990. je poslan u egzil, nakon sirijskog bombardiranja Bejruta. Dvadeset i šest godina kasnije izabran je za 13. libanonskog predsjednika. U prvom krugu glasovanja dobio je 84 od 127 glasova u parlamentu, što nije bilo dovoljno za čistu pobjedu. Bila su i dva nevažeća glasačka listića koji su izazvali veliku raspravu u javnosti. Naime, na jednom je izbor bio za Grka Zorbu, a drugi za libanonsku manekenku Myriam Klink. Potom se dva puta ponovio drugi krug glasovanja, jer broj glasova nije odgovarao broju parlamentarnih zastupnika. Napokon je Aoun izašao kao jasni pobjednik izbora.
Mnogi pobornici Aouna ukazuju da predsjednik ne želi vlast, jer s 81 godinom može živjeti mirno i povučeno, ali je osjetio odgovornost služenja naciji. Predsjednik parlamenta Nabih Berri je oštro odbio glasovati za Aouna, ali je dao govor i potom pozvao novog predsjednika da položi zakletvu. Činilo se da je time maronitska pobjeda postignuta, ali zapravo je kršćanski blok razjedinjen. Sami Gemayel, čelnik stranke Kataeb (Falanga) i njegov parlamentarni blok, glasovali su protiv Aouna, za koga tvrde da je kandidat Hezbolaha. Osim što je sada upitna jedinstvena podrška kršćana Aounu, znakovito je da su prva tri telefonska razgovora s novim predsjednikom bila od glavnog tajnika Hezbolaha Hasana Nasralaha, iranskog predsjednika Hasana Rohanija i sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Čim je stupio u predsjedničku palaču 31. listopada, Aoun je znao da će samo njegova sposobnost postizanja ravnoteže kršćanskog i šijitskog bloka u kabinetu i parlamentu osigurati stabilnost vlasti. Aoun se smatra saveznikom Hezbolaha i Irana, iako vodi najveći kršćanski blok u parlamentu. U premijeru ima vođu sunitskog Pokreta za budućnost, oštrog protivnika Hezbolaha i saveznika Saudijske Arabije. Predsjednik se stoga nalazi između dvije vatre, a rat u susjednoj Siriji već odavno utječe na situaciju u zemlji. Jedna od najvećih posljedica sirijskog rata jest golem broj izbjeglica (preko 1,5 milijuna Sirijaca sada
živi u Libanonu) koji su došli u Libanon, kao i saudijsko-iranska borba za utjecaj. Uloga Hezbolaha izvan libanonskih granica, kao i sigurnosni izazov na južnoj granici s Izraelom stalna su pitanja u predsjedničkoj palači.
U svom inauguracijskom govoru, Aoun je naglasio da je glavni prioritet zaustavljanje prelijevanja sukoba iz Sirije u Libanon, za koji predsjednik smatra da se mora odvojiti od vanjskih sukoba i biti predan povelji Lige Arapskih država. Taj naglasak je skoro zadovoljio protivnike Hezbolaha, ali je Aoun potom izrazio važnost zaustavljanja terorizma ranim i obrambenim sredstvima za uzvraćanje, čime je donekle pohvalio akcije Hezbolaha u Siriji. Takvo se balansiranje očekuje i dalje. Ukoliko Aoun odluči da se ne složi s Hezbolahovim djelovanjem u Siriji, onda će se prije ili kasnije zakačiti s najvećim šijitskim pokretom i prouzrokovati napetosti na samom terenu. Ukoliko se vrati svom prijašnjem stavu podržavanja Hezbolaha u pomaganju sirijskom predsjedniku tada će se suočiti sa svojim premijerom, a ujedno će se Libanon okarakterizirati kao zemlja koja podupire Bašara al-Asada. Do sada je libanonska vlast jednostavno ignorirala regionalne događaje koji su dio regionalne borbe za moć. Primjerice, Libanon je među rijetkim zemljama koji je jednostavno šutio oko pogubljenja Nimra al-Nimra i zapaljenja saudijskog veleposlanstva u Teheranu.
U Libanonu se vodi borba za utjecaj. Hezbolah podupire Iran, dok Pokret za budućnost podupire Saudijska Arabija. Obje zemlje očekuju od libanonskih političara konkretne korake. Saudijska Arabija i njezini saveznici nastoje uvesti sankcije i izolirati Hezbolah, ali dosadašnji premijer Tammam Salam nije krenuo tim smjerom. Ministar unutarnjih poslova Nouhad Machnouk je odbio u ožujku zajedničku izjavu arapskih ministara unutarnjih poslova kojom se Hezbolah klasificira kao teroristička organizacija. Takva oporba Saudijcima je nastavljena s Aounom. Iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif je prvi strani šef diplomacije koji je osobno čestitao novom predsjedniku prilikom svog posjeta Bejrutu 7. studenog. Bio je to značajan korak za iransku diplomaciju i pokazatelj da će se libanonsko-iranski odnosi sada značajno poboljšati. Na susretu libanonskih i iranskih poduzetnika dan nakon, bivši libanonski ministar vanjskih poslova Gebran Bassil pozvao je libanonske ulagače da idu u Iran i poboljšaju gospodarske odnose uz politički uspon.
Zarif je stigao u predsjedničku palaču samo nekoliko sati nakon što je Aoun primio sirijsku predsjedničku delegaciju koju je vodio ministar Mansur Azam. On je prenio čestitke sirijskog predsjednika, te novinarima kazao da se otvorila nova stranica u bilateralnim odnosima. Zarif se susreo i s Nasralahom, kao i višim političkim dužnosnicima Hezbolaha, kako je to uobičajeno prilikom svakog formalnog iranskog dolaska u Libanon. Potom se susreo s predsjednikom parlamenta Nabihom Berrijem i premijerom na odlasku Tammamom Salamom, a najviše iznenađenja je uslijedilo kada se šef iranske diplomacije susreo sa sljedećim premijerom Saadom Haririjem. Prema kasnijoj izjavi za tisak, Zarif je rekao saudijskom savezniku da je Iran jasno predan libanonskoj stabilnosti i da donosi riječi mira svim strankama u zemlji. Jedini neprijatelj u regiji jest Izrael, te će Teheran učiniti sve da pomogne uspjehu nove vlade.
Veleposlanici zemalja Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) istog su dana posjetili Haririja i izrazili potporu njemu i novoizabranom predsjedniku. Ti brzi posjeti pokazuju da je opravdan strah libanonskih dužnosnika u vidu ozbiljnih izazova iz regije. Stoga će oni nastojati imati dobre odnose sa svima, pa možda i u izgradnji mostova. Kako god bilo, petromonarhije su zabrinute, a posebice Saudijska Arabija koja očito u Mašriku gubi utjecaj spram svog rivala Irana. Gledajući širu sliku, Saudijska Arabija nema prijateljski režim u Iraku otkako je prije četvrt stoljeća Sadam Husein napao Kuvajt i prijetio ulaskom vojske u Istočnu provinciju. To je u znatnoj oprečnosti prema većem dijelu osamdesetih kada je Rijad snažno podržavao Sadama u ratu protiv Irana. Kralj Fahd je dao desetke milijardi dolara pomoći, bez koje bi se Irak srušio kao kula od karata. Kralj Abdulah je 2003. upozoravao Amerikance da pri rušenju Sadama moraju imati drugog sunitskog čelnika koji će ga odmah naslijediti, jer bi u suprotnom Iranci mogli ispuniti nastali vakuum. Danas Pustinjska kraljevina nema čak ni veleposlanika u Bagdadu.
Današnja ljuta neprijateljska veza Rijada i Damaska također je posljedica gubljenja Sirije iz saudijske interesne sfere. Hafez al-Asad je bio blizak saveznik Saudijcima, a 1990. je Damask poslao svoje snage da štite Saudijsku Arabiju od Sadamove prijetnje. Sirija i Saudijska Arabija su dva puta razrješavali libanonski građanski rat, a oba puta je poraz morao priznati general Michel Aoun. Saudijski veleposlanik u Washingtonu princ Bandar je 2000. pomogao Bašaru al-Asadu u konsolidaciji moći kada je umro njegov otac. Upravo je saudijska potpora bila ključna za alavitske generale koji su sumnjali tada u sposobnosti Bašara da preuzme čvrstu vlast. Kraj takvih dobrih odnosa uslijedio je nakon ubojstva Rafika Haririja u Libanonu, a 2011. su Saudijci krenuli pomagati sunitske pobunjeničke i džihadističke snage. Sada će Saudijci doživjeti novi poraz u Libanonu. Kao prijatelj Bašara al-Asada i Hezbolaha, i kao libanonsko rješenje za političku krizu, nove snage će sada oblikovati Levant. Hezbolah osobito ide na živce Rijadu. Uspjesi Hezbolaha u Siriji i Libanonu su čisti poraz saudijskih interesa, posebice nakon što su savjete i ekspertizu Hezbolaha počeli dobivati hutijevski pobunjenici u Jemenu.
Nada u Haririja također je tanka. Njegov uspjeh će ovisiti ponajviše o Aounu. Iako je Hariri dobio 110 glasova od 127 parlamentarnih zastupnika, činjenica jest da je Hariri postao premijerom samo zato jer je Hasan Nasralah dao dopuštenje da se tako glasuje. Tu je odluku Nasralah donio poštujući Aounovu želju za diplomatskim rješenjima. Libanon bi tako mogao biti iskra novog regionalnog poretka, temeljenog na dobroj upravi, odgovornosti i nezavisnosti. Iskustvo s vlastitom polarizacijom i konsocijacijskom upravom, kao i krvavim petnaestogodišnjim građanskim ratom, agresijom iz Izraela, ideološkim razlikama i tragedijama Arapskog proljeća, od Libanona tvore model koji može biti uzor zemljama u regiji, a napose Siriji i Iraku. U tome će imati podršku Irana, ali ne i Saudijske Arabije koja sada svoju snagu temelji na razdoru i ratovima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
