Sjedinjene Američke Države i Izrael potpisali su dogovor o pružanju financijske pomoći od 38 milijardi dolara koje će Izrael primati u desetogodišnjem razdoblju počevši u 2017. Cjelokupan je novac vezan za troškove izraelske obrane. Prosječno će Izrael dobivati 3,8 milijardi dolara godišnje, što je 700 milijuna dolara više nego 3,1 milijardu dolara koliko je Izrael dobivao prema prethodnom dogovoru. Novi sporazum će imati i poseban dodatak za izgradnju proturaketne obrane.
Novi ugovor sa sobom nosi i odredbe koje su jedinstvene i nove u povijesti američke vojne pomoći Izraelu. Jedan je uvjet da se alocirani novac mora potrošiti unutar američke vojne industrije. Postepeno će se do kraja ugovornog odnosa Izrael morati preusmjeravati prema američkom naoružanju, sve dok cjelokupna pomoć ne bude vezana uz američke vojne usluge. Prema dosadašnjem razumijevanju, Izrael je bio u mogućnosti pretvoriti 26 posto pomoći u šekele, te ih koristiti za kupovine u Izraelu. Od šeste godine ugovora, taj će se postotak smanjivati, a u desetoj godini će Izrael sav novac moći trošiti samo u SAD-u. To znači da će se izraelske vojne industrije, kao i drugi izraelski vojni nabavljači, moći pripremati za novu stvarnost do 2026.
Najveće iznenađenje novog ugovora jest da Kongres neće moći davati ni centa više od ovog ugovora za Izrael. Pošto Kongres ima moć financijskog davanja, predsjednik SAD-a nema ovlasti slati financijsku pomoć ukoliko je Kongres ne dozvoli. Novi ugovor, međutim, traži od Izraela da odbije bilo kakve dodatne fondove koje bi Kongres mogao dati Izraelu 2017. i 2018. Dakle, Izrael je pristao na dogovor da se povećaju (znatno) financijska davanja, ali da će odbaciti volju Kongresa da pošalju još novca u Tel Aviv u rečene dvije godine.
U idućih osam godina se ne spominje jamstvo odbijanja novca, ali u dvije spomenute godine tvori problem pojedinim američkim kongresmenima, poznatim kao izraelskim lobistima na Capitol Hillu i koji žele više moći u rukama Kongresa nego u Bijeloj kući. Dokument o razumijevanju, doduše, dozvoljava Izraelu da se ovaj ugovor opovrgne u slučaju rata. No, što znači rat u izraelskom slučaju? Radi li se o masovnoj agresiji na Državu Izrael ili o borbama Izraelskih obrambenih snaga protiv Hamasa ili Hezbolaha?
Svakako je ovaj ugovor donekle pokušaj da se razbije velika polarizacija Demokrata i Republikanaca kad je Izrael u pitanju. Nuklearni dogovor s Iranom je jednoglasno odbijen među Republikancima, te prihvaćen među 85 posto Demokrata, a četvrtina Demokrata ujedno je bojkotirala nesvakidašnji PR izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u Kongresu, a među njima je bio i Tim Kaine, mogući budući potpredsjednik SAD-a, ukoliko pobijedi Hillary Clinton. S obzirom da je Kongres povijesno više podupirao financijsku pomoć Izraelu nego pojedini američki predsjednici, moguće je da Barack Obama pokušava stvoriti takve uvjete ugovora kakve bi Netanyahu odbio, a time i cjelokupni dogovor. Obama zasigurno želi da to bude 'oproštajni dar' Izraelu, s kojim je imao vječitih problema, a s čijim se premijerom posvađao čak i na osobnoj razini. U svojem naumu je Obama uspio. Netanyahu je primoran potpisati ugovor i osramotiti se pred svojim američkim prijateljima u Kongresu.
Izraelski lobisti, među njima Američko-izraelski odbor za javne poslove (AIPAC) i J Street smatraju da je propala oporba nuklearnom dogovoru s Iranom velik i ozbiljan izazov za američku politiku. AIPAC nije odustao od svog lobiranja. U memorandumu koji je ova lobistička organizacija poslala Kongresu poziva se na pritisak za jačim odgovorom na iranska djelovanja. Novi zakonodavni akti bi prema njima trebali optužiti Iran za kontinuirano iskušavanje balističkih projektila, potpore za terorizam i druge destabilizacijske aktivnosti. Unatoč pritiscima, vodeći Republikanci i Demokrati nisu došli do dogovora oko novih sankcija Iranu. Sada se njihova lobistička aktivnost usredotočuje na čelnika odbora za vanjsku politiku u Senatu, Republikanskog senatora iz Tenneseeja Boba Corkera, kao i na dva Demokratska senatora, Roberta Menendeza iz New Jerseyja i Joea Manchina iz Zapadne Virginije. Obojica su glasovala protiv nuklearnog dogovora s Iranom.
Izraelski lobisti uspjeli su dobiti nastavak financiranja, uspjeli su da Kongres odbije američku medijacijsku ulogu pri mirovnim pregovorima Izraela i Palestine, te je Kongres u zadnji čas poslao F-35 borbene zrakoplove u Izrael. Međutim, nije uspio otkloniti veto na dodatno financiranje, srušiti dogovor s Iranom, te zadobiti američku potporu za izraelska naselja na Zapadnoj obali. Stav Izraela je neviđeno drzak. Sebe postavlja jednakim SAD-u, iako ovisi o američkoj pomoći. Izrael je zapravo u potpunosti ovisan o američkoj tehnologiji, a geostrateški ne igra nikakvu ulogu. Vrlo malena zemlja je zapravo američki eksponent i država-klijent američke vojne industrije čiji globalni vojni stroj košta 600 milijardi dolara godišnje. Međutim, izraelski lobi upozorava da poveznica dviju država nije američki interes na Bliskom istoku, već zajedničke vrijednosti, koje se naziru u naseljenicima i osvajanju Divljeg zapada u američkoj povijesti i cionizma u Izraelu.
Moć Izraela je proporcionalna izraelskoj sklonosti točno određenim američkim imperijalnim i hegemonskim interesima. Kada Amerikanci okrenu ploču i pokušavaju se približiti Iranu, utjecaj Izraela pada. A ako se Izraelci dodatno pobune, onda će Amerika izvući iz rukava brižno čuvanu "tradiciju" krađe palestinske zemlje. A pitanje Palestine nikada nije bio prioritet ni SAD-a, ali niti drugih bliskoistočnih zemalja, jer je svima u cilju da se status quo održi što je više moguće.
Izrael neće iskoristiti američko oružje da napadne Iran, ali će nastaviti putem njega svoju apartheidsku politiku i nezakonito naseljavanje Palestine, kao i već stalne masakre u Gazi. To će sve platiti američki građani - i to dvostruko. Naime, ne samo da građani SAD-a plaćaju poreze kojima se stvara proračun američkog Ministarstva obrane, odakle potječe pomoć Izraelu, već se financijska pomoć inozemstvu ne pronalazi u samom proračunu, nego se prenamjenjuje iz njega, na štetu domaćih javnih usluga države.
U cijeloj toj igri američkog slona i izraelskog miša stoji i hakirana privatna elektronička pošta bivšeg ministra vanjskih poslova Colina Powella koji potvrđuje da Izrael ima 200 projektila s nuklearnim naoružanjem. U mailu se Powell dopisivao s lobistom i donatorom Demokratskoj stranci Jeffreyjem Leedsom u kojemu se opravdava dogovor s Iranom. Powell u jednom trenutku govori da "dečki u Teheranu" neće koristiti nuklearno naoružanje čak i da ga naprave, jer znaju da Izrael ima 200 bojevih glava uperenih prema Iranu, a Amerikanci imaju na tisuće. Powellov ured je kratko obznanio da general Powell nije bio brifiran i nema nikakve spoznaje iz američkih izvora o postojanju ili veličini izraelske nuklearne sposobnosti. Kao i mnogi ljudi, on vjeruje da postoji takva sposobnost, a brojka 200 je spomenuta jer se o njoj spekulira u izvorima otvorenim javnosti.
Iako se već prije nekoliko desetljeća nagađalo o izraelskom nuklearnom programu, Izrael se nikad nije javno proglasio nuklearnom državom. Postojanje oružanog programa se smatra tajnom informacijom i u izraelskoj i u američkoj vladi. Kad se sagledaju događaji posljednjih godina, može se zaključiti da je izraelski nuklearni program podjednak u svojoj moći onom iranskom - ima moć nagađanja i skrivene prijetnje, ali baš kao i Iran, čak i da Izrael ima to naoružanje, teško ga može iskoristiti. U konkretnom vremenskom razdoblju dolazi kao određena opomena Izraelu da se zveckanje oružja može samo protumačiti s onom starom: "Pas koji laje, ne grize".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
