Iako nikad kolonija, dijelovi Irana pali su pod interesne zone velikih sila. Rusko Carstvo je bila stalna prijetnja sa sjevera, a mirovnim sporazumima iz Golestana 1813. i Turkmančaja 1828. Rusi su Irancima oduzeli velike dijelove Srednje Azije i Kavkaza. S istoka su vrebali Britanci, koji su bili prisutni i u Perzijskom zaljevu, a 1857. su Iranci morali predati Britancima Herat i velik dio Afganistana. Granice koje su nastale tim ugovorima ostale su više-manje netaknute do danas.
Sjeverna ruska i južna britanska sila pretvorili su Iran u sukob svojih interesa, zemlju gdje se odvijala 'Velika Igra'. Ruski i britanski predstavnici postali su ključni sudionici iranske politike, koji su mogli postavljati i uklanjati ministre te utjecati na smjer kretanja monarhije. Uz to su imali trgovačke i diplomatske koncesije poput izuzeća od visokih uvoznih poreza, unutarnjih nameta, a nisu ni potpadali pod jurisdikciju lokalnih sudova.
Ruski i britanski trgovci vodili su i cijelu trgovinu – uvozilo se oružje, oruđe i tekstil iz Zapadne Europe, šećer i kerozin iz Rusije, začini, čaj i kava iz Azije. Izvozi su se sastojali većinom od sagova, sirovog pamuka, svile, duhana, riže, sušenog voća i opijuma. Do Velike Igre, Iran je bio podosta izoliran od svjetskog gospodarstva, a dolaskom dva patrona počele su se otvarati infrastrukturne mogućnosti. Rusi su bili zainteresirani za kaspijske luke, posebno Bandar-e Anzali i prometnice prema Teheranu, dok je britanska vlada razmišljala o prometnim vezama između Perzijskog zaljeva i unutrašnjih gradova Esfahana, Širaza, Jazda i Kermana.
Iz golemih pustinja Srednje Azije nova Velika Igra se okreće prema obalama Indijskog oceana, glavnog trgovačkog moreplovca svjetske trgovine. Sudionici ove igre nisu, kao prije, velike imperijalne sile koje žele povećati svoja carstva, već manji trgovci koji traže velika tržišta za svoju robu i političku poruku. Ne djeluju sami, već u suradnji s ostalima, ali uvijek u odnosu prema svojim nacionalnim interesima.
Kina, SAD, Rusija, Indija, Iran, srednjoazijske republike, Afganistan i Pakistan glavni su sudionici nove Velike igre. Zapravo, regionalne države u Srednjoj i Južnoj Aziji žele stvoriti nove bilateralne i multilateralne odnose onkraj napuštanja modela iz pretprošlog stoljeća. Preinaka u nove odnose stvorene uz ekonomske parametre određuje moderna tehnologija i napredno poduzetništvo, ali je središnja točka suradnje i dalje stvaranje trgovačkih puteva, širenje pomorske trgovine i stvaranje zdravog oblika međuovisnosti za cjelokupni napredak i uspjeh.
Glavni korak prema tom scenariju je izgradnja Karakorumske autoceste koja povezuje istočnu kinesku provinciju Xingjiang s pakistanskom morskom lukom Gwadar na obali Makran. Idući korak je proces u kojem je Pakistan predao Kini izgradnju nove luke Gwadar. Time su dvije azijske zemlje preuzele golemu ulogu u pomorskoj trgovini i diplomaciji duž važnih plovnih puteva u Arabijskom moru i Indijskom oceanu. Treća faza ovog kinesko-pakistanskog saveza jest moguće kinesko masivno ulaganje u infrastrukturni razvoj pakistanske strateške sjeverne zone koja prati Karakorumsku autocestu. Ovim potezom bi Kina mogla dobiti stalno uporište u strateški važnom pograničnom području Gilgit, koje povezuje i srednjoazijske republike s Afganistanom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
