Iako nikad kolonija, dijelovi Irana pali su pod interesne zone velikih sila. Rusko Carstvo je bila stalna prijetnja sa sjevera, a mirovnim sporazumima iz Golestana 1813. i Turkmančaja 1828. Rusi su Irancima oduzeli velike dijelove Srednje Azije i Kavkaza. S istoka su vrebali Britanci, koji su bili prisutni i u Perzijskom zaljevu, a 1857. su Iranci morali predati Britancima Herat i velik dio Afganistana. Granice koje su nastale tim ugovorima ostale su više-manje netaknute do danas.
Sjeverna ruska i južna britanska sila pretvorili su Iran u sukob svojih interesa, zemlju gdje se odvijala 'Velika Igra'. Ruski i britanski predstavnici postali su ključni sudionici iranske politike, koji su mogli postavljati i uklanjati ministre te utjecati na smjer kretanja monarhije. Uz to su imali trgovačke i diplomatske koncesije poput izuzeća od visokih uvoznih poreza, unutarnjih nameta, a nisu ni potpadali pod jurisdikciju lokalnih sudova.
Ruski i britanski trgovci vodili su i cijelu trgovinu – uvozilo se oružje, oruđe i tekstil iz Zapadne Europe, šećer i kerozin iz Rusije, začini, čaj i kava iz Azije. Izvozi su se sastojali većinom od sagova, sirovog pamuka, svile, duhana, riže, sušenog voća i opijuma. Do Velike Igre, Iran je bio podosta izoliran od svjetskog gospodarstva, a dolaskom dva patrona počele su se otvarati infrastrukturne mogućnosti. Rusi su bili zainteresirani za kaspijske luke, posebno Bandar-e Anzali i prometnice prema Teheranu, dok je britanska vlada razmišljala o prometnim vezama između Perzijskog zaljeva i unutrašnjih gradova Esfahana, Širaza, Jazda i Kermana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.