Izbori u Turskoj, bilo da se radi o parlamentarnim, lokalnim, predsjedničkim, kombiniranim ili pak o referendumu, imaju već dugi niz godina dvije značajke: uvijek su napeti i uvijek pobjeđuje Erdogan. Jučerašnji dan nije bio iznimka.
Svakim izborima Turska se iznova ljulja između "dvije države", dva vlastita alter-ega. Na jednoj strani je Turska koja želi biti liberalna i sekularna, iako pritom lako upada u klopku da joj glavnu riječ iz pozadine vode vojska i određeni vanjski centri moći kojima stalno mora izlaziti u susret. Na drugoj strani ovog njihala je konzervativna, "mračnija" i militantnija Turska koja, čini se, baš time "ponovno postaje sila". To u suštini znači da turski glasači moraju platiti cijenu na ovaj ili onaj način, a u danima kao što je bio jučerašnji imamo i priliku čuti kakve negativnosti preferiraju u zamjenu za konačni status svoje zemlje.
Kažemo turski glasači, a ne stanovništvo Turske, jer izgleda da svi stanovnici Turske zapravo jesu glasači - tako nam barem sugeriraju jučerašnje brojke o izlaznosti: gotovo 90% stanovnika s pravom glasa to pravo je jučer i iskoristilo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.