Nekoć regionalni partneri, Turska od 2009. godine mijenja svoju stratešku poziciju prema Izraelu. Tada je turski premijer Recep Tayyip Erdogan u slavnom govoru u Davosu udario na izraelskog predsjednika Shimona Peresa, u vrijeme izraelskih napada na Gazu. Anticionistička kampanja turskih vladajućih islamista postala je jednim od ključnih stavova turske regionalne politike, vođene neosmanskim idejama. Sve do 7. lipnja 2015. i turskih parlamentarnih izbora.
De facto poraz vladajuće Stranke pravde i napretka (AKP) nalaže snažne reforme, i to ne samo na unutarnjem planu. Očekuju se snažne promjene turske vanjske politike, a među njima i novi pristup Izraelu. Tako su se po prvi puta nakon nekoliko godina u Rimu našli predstavnici ministara vanjskih poslova obiju zemalja. Dore Gold i Feridun Sinirlioglu i neslužbeno razgovarali o poboljšanju međusobnih odnosa. Turska i Izrael imaju službene diplomatske veze, ali niti jedna zemlja nema svog veleposlanika u drugoj. Sastanak u Rimu trebao je biti tajan, ali su izraelski Kanal 10 i novine Haaretz objavile detalje o sastanku. Prema njima, Turci shvaćaju da se situacija u regiji promijenila. Izrael nije prioritet turske vanjske politike, već niz drugih problema. Situacija u Siriji i Libanonu postaju sve više poteškoća za Ankaru, koja pokušava spriječiti da se kaos iz tih zemalja ne prelije u Tursku.
Prijašnji dobri odnosi zaustavljeni su ratom u Gazi 2008. i 2009., a dodatno kada su izraelske pomorske snage zaustavile turski brod Mavi Marmara s humanitarnom pomoći za Gazu. Izraelski su se vojnici tom prilikom našli pred napadom posade turskog broda, pa su otvorili vatru. Devetoro Turaka je poginulo, a poslije su još neki ranjenici umrli u bolnici. Ovaj incident je nakratko otvorio oči međunarodne javnosti, te je Ankara zahtjevala službenu ispriku i nadoknadu od Izraela. U veljači 2014. Izrael je ponudio dvadeset milijuna dolara obiteljima poginulih, nakon čega su nastavljeni razgovori između dvije zemlje.
Mavi Marmara je bila na čelu flotile od četiri broda, a među posadom bio je i Haneen Zoabi, arapski zastupnik u izraelskom Knessetu, iz reda Stranke nacionalnog demokratskog sabora (Balad). Prije nekoliko dana prema Gazi je krenula flotila predvođena brodom Marianne. Na brodu je također bio član Balada Basel Ghattas. Ali, sve druge sličnosti između Mavi Marmare i Marianne nisu prisutne. Prvo, Marianne je švedski brod, na kojemu je 18 nenaoružanih aktivista, među kojima i izraelski novinar Ohad Chemo s Kanala 2. Kao određeno osiguranje u slučaju da izraelska vojska ponovno upotrijebi silu, među posadom je i bivši predsjednik Tunisa Moncef Marzouki.
Moglo bi se reći da su danas Izrael i Turska u istom brodu, samo što ovog puta taj brod ne plovi prema Gazi. Turske zabrinutosti oko Sirije i Libanona postaju sve veća briga i Izraela. U Izraelu se nastoji zaustaviti svaki pokušaj prelijevanja nestabilnosti. To se posebice tiče Druza koji čine malu manjinu u Izraelu, ali koji dijele pogranične krajeve kao svoju domovinu. Time se izaziva izraelska neutralnost naspram građanskog rata u Siriji. Tijekom proteklih nekoliko tjedana, vođe dominantne sekte Druza u Izraelu okrenuli su se izraelskoj vlasti sa zamolbom za pružanjem pomoći stotinama tisuća Druza u Siriji. Oni su pred velikom opasnošću jer se pobunjenici i Daeš kreću prema Jabal al-Druze, odnosno Planini Druza.
I taj korak je otkrio Haaretz, jer su Druzi bili vrlo tihi u svom zahtjevu izraelskoj vladi. Za Druze se smatra da su lojalni građani državi u kojoj živi. Ovaj narod je podijeljen između Libanona, Sirije i Izraela, ali se drže čvrsto zajedno, u vrlo uskim kulturnim i obiteljskim vezama. Unatoč tome što su ih granice podijelile, imaju svoje zajedničarske centre u raznim gradovima Bliskog istoka. Prapostojbina su im libanonske i sirijske planine, koje pružaju mogućnost samozaštite i obrane. U Libanonu nastanjuju planinu Libanon, a u Siriji Jabal al-Druze. U Izraelu žive u planinskoj regiji Galileji.
Danas u Izraelu živi oko 136 tisuća Druza, koji su potpisali 'krvni savez' sa Židovima prije nego što je uspostavljena Država Izrael. Sudjelovli su u izraelskim ratovima i borbama, te davali svoju mladež u izraelsku vojsku. Stoga se smatraju patriotskim Izraelcima. Članovi zajednice Druza služe u Izraelskim obrambenim snagama i često dostižu visoke pozicije zapovjedanja. Čak 83 posto Druza služi u izraelskim snagama, što je više od postotka Izraelaca, kojih ima 75 posto.
Kad je Izrael osvojio Golan 1967. dodatnih dvadeset tisuća Druza postali su stanovnici izraleskog teritorija. Ali, nasuprot svojoj galilejskoj braći, golanski Druzi su ostali lojalni režimu Hafeza al-Assada i odbili su prihvatiti izraelsko državljanstvo koje im je bilo ponuđeno. Unatoč snažnom povezivanju sa Sirijom, Druzi na Golanu se nisu pobunili protiv izraelske okupacije. Štoviše, uspostavili su dobre i kvalitetne odnose s izraleskim vlastima.
Druzi u Siriji su isto tako odani Basharu al-Assadu. Proteklih mjeseci razne pobunjeničke skupine u Siriji počele su pristupali Jabal al-Druzu na jugu zemlje, blizu granice s Jordanom. Sa zapada im prilaze ekstremisti iz Jabhat al-Nusre, dok s istoka stižu protuasadovski sirijski pobunjenici. Istočni pristup je puno opasniji jer iza pobunjenika se nalaze osvojene zemlje Daeša. Asadova je vojska izgubila nekoliko važnih utvrđenja u toj regiji i opće je mišljenje zapadnih obavještajnih izvora da je Asad odustao od ove regije koja mu nije toliko važna, te se usredotočio na izgradnju obrambenog pojasa istočno od Damaska.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
