Europska Komisija je 25. veljače 2015. prihvatila Okvirnu strategiju za prilagodljivu energetsku uniju s pogledom u budućnost na politike klimatskih promjena. Objava ove strategije stvorila je novi plan za prijelaz na gospodarstvo koje neće zavisiti o potrošnji ugljičnog monoksida, te će pružiti sigurni i konkurentni gospodarski rast. Radi se o jednom od deset prioritetnih točaka Junckerove Komisije.
Među pet bliskih i međusobno pojačavajućih dimenzija nalaze se:
(1) sigurnost dobave - diverzifikacija europskih izvora energije i boja te učinkovitija upotreba energije proizvedene u Europskoj uniji;
(2) potpuno integrirano interno energetsko tržište - korištenje interkonektora koji omogućuju slobodni tok energije diljem EU bez tehničkih ili regulativnih ograničenja. Samo tada mogu energetske tvrtke imati doista slobodnu konkurentsku borbu i pružati najbolje energetske cijene;
(3) energetska učinkovitost - konzumiranje manje energije kako bi se smanjilo onečišćenje i očuvali domaći energetski resursi. Ovo će smanjiti potrebu Europske unije za energetskim uvozima;
(4) Klimatsko djelovanje i smanjenje emisija - obnavljanje sustava EU emisija, koje je posljedica globalnog dogovora oko klimatskih promjena u Parizu u prosincu 2015., ohrabruje i privatna ulaganja u novu infrastrukturu i tehnologije;
(5) istraživanje i inovacije - potpora otkrićima u tehnologijama s manje ugljičnog dioksida i monoksida kroz koordinirano istraživanje i pomoć u financiranju projekata u partnerstvu s privatnim sektorom.
Među najvećim zagovornicima integracije europskog energetskog tržišta, njegove liberalizacije i diverzifikacije bila je Velika Britanija. Nakon Brexita, jedna od najvažnijih europskih politika je u opasnosti da ostane mrtvo slovo na papiru.
Naime, nije energetska politika stvorena samo da bi se borila protiv onečišćenja okoliša, već i protiv velikih plinskih monopolista kao što je ruski Gazprom. To je borba za cijene i očuvanje tržišta. Sada, kada se najveći konkurent ruskom plinu sam odstranio, Bruxelles je ranjiv na Gazpromovo pozicioniranje na lukrativno tržište za ruski plin.
Kad je napravljen okvir razvoja energetske politike u Europskoj uniji u veljači 2015., nastojalo se kretati prema LNG izvozima od alternativnih dobavljača, posebice iz Katara, Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Ulaže se u plinovod koji bi iz Azerbajdžana preko Turske dovodio plin s Kaspijskog jezera, a u tu priču se može uključiti i Iran kao zemlja s drugom najvećom zalihom prirodnog plina na svijetu. Posebice tu taktiku prihvaćaju srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje, koje nastoje što manje posla obavljati s Rusijom.
Poljska i Litva su se okrenule LNG dobavljačima i zanemarili plinovode, što je dovelo do milijarde gubitaka za Gazprom, jer je ruska velika korporacija morala smanjiti cijenu ruskog plina za 23 posto. Dvije trećine poljskog plina ovisi o uvozu, ali je unatoč činjenici što je LNG znatno skuplji u ovoj fazi, Varšava najavila da neće produžiti ugovor s Gazpromom nakon što on istekne 2022. Gazprom je na to izdao priopćenje za tisak gdje je naglasio da su Gazprom i Poljska uvijek našli kompromis, još otkako je Poljska počela uvoziti plin iz Rusije 1948.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
