Samo 5 tjedana prije početka europskog nogometnog prvenstva EURO 2012, koje se ove godine održava u Ukrajini i Poljskoj, EU dužnosnici vrše sve veći pritisak na ukrajinske vlasti - najveći pritisak dolazi iz Njemačke. Njemački ministri govore o "ljudskim pravima", no zapravo se pri tome referiraju na prava i stanje samo jedne konkretne osobe - bivše premijerke Julije Timošenko.
Retorika je doslovno eskalirala, njemački ministar okoliša, Norbert Röttgen (na slici gore, u sredini), otišao je možda i najdalje.
"Moramo apsolutno zaustaviti ukrajinski režim od korištenja EURO-a da bi njime sakrili svoju diktaturu", rekao je Röttgen, prenosi njemački list Süddeutsche Zeitung.
Kancelarka Angela Merkel i njeni ministri otvoreno razmatraju bojkotiranje ovogodišnjeg natjecanja u Ukrajini. Čak su se pojavile i spekulacije da bi se EURO 2012 mogao prebaciti u Španjolsku.
Svakako je zanimljivo primijetiti kojom brzinom legitimna vlast može postati "diktatura" i "režim" kada se u nekom segmentu ne slaže s politikom vladajućih struktura u Europskoj Uniji. Nešto slično je EU nedavno orkestrirala i s Bjelorusijom (vidi: Velika diplomatska ofenziva protiv Bjelorusije: EU povlači svih 27 ambasadora iz zemlje) i Mađarskom (EU protiv Orbana - Europska komisija planira Mađarskoj ukinuti fond od 500 milijuna eura).
Naravno, Ukrajina je posebna priča - dugi niz godina tzv. "narančasta revolucija" služila je kao centralni obrazac pro-zapadne smjene vlasti. Glavna muza tog pokreta bila je upravo kontroverzna Julija Timošenko koja je na sve načine pokušala zemlju uvesti u EU, NATO savez i time je udaljiti od prethodne "sfere interesa". Drugim riječima, zapadne sile su putem narančastog pokreta nastojale Ukrajinu iz dojučerašnjeg ruskog "kampa" prebaciti na svoj teritorij.
Ipak, u svega nekoliko godina situacija u Ukrajini se ponovno okrenula. Na vlasti je pro-ruski predsjednik, Viktor Januković, a Julija Timošenko nalazi se u zatvoru - osuđena je na 7 godina zatvora zbog gospodarskog kriminala. Njene pristaše tvrde da je proces montiran i da je sve orkestrirao upravo predsjednik Januković.
Činjenica je da se Ukrajina nalazi "između dva svijeta", možda i najbolji primjer koji potvrđuje tu tezu su upravo posljednji predsjednički izbori 2010. na kojima je Januković pobijedio Timošenko u omjeru 49% naprama 45% glasova. Rezultat nam otkriva duboko podijeljeno društvo, no sličan rezultat je bio i 2004. za vrijeme "narančaste revolucije" - štoviše, upravo zbog te, gotovo "pola-pola" podjele u zemlji, zapadne sile su i uspjele orkestrirati tzv. "revoluciju". Nije tajna da se nešto slično nastojalo izvesti i u Rusiji, no tamo su izborni rezultati bili sasvim drugačiji - prednost Vladimira Putina nad ostalim kandidatima jednostavno je bila prevelika da se uopće krene u neki ozbiljan pokušaj destabilizacije zemlje, što ne znači da planovi nisu postojali.
Štoviše, u Rusiji su itekako svjesni da je "narančasti" element možda i najveća prijetnja u destabilizaciji zemlje, stoga ni ne čudi da je prošle godine osnovan tzv. "anti-narančasti komitet" (opširnije: Narančaste revolucije, pro-zapadni "profesionalni" aktivizam i otpor protiv takvih tendencija).
Unatoč velikom pritisku od strane Njemačke, i ostalih EU satelita koji više-manje bez pogovora slijede vanjsku politiku Berlina, teško je zamisliti da bi Ukrajina mogla doživjeti neku vrstu "narančaste revolucije 2.0", prije svega zbog činjenica da se takvi pokreti u pravilu ne mogu izvesti dva puta, bar ne u jednoj generaciji. Malo je narod Ukrajine znao što se stvarno događalo te 2004, iz njihove perspektive radilo se o jednom pro-demokratskom autentičnom "narodnom" pokretu čiji su ciljevi bili samo boljitak općeg stanja.
Tek naknadno postali su svjesni da su bez prethodnog znanja poslužili kao pijuni u jednoj većoj partiji geopolitičkog šaha.
Januković je 2010. pobijedio sa svega 4% prednosti, no ipak je pobijedio - nema sumnje kako su detalji vezani uz provedbu "narančaste revolucije", angažman SAD-a i drugih zapadnih sila, svakako pridonijeli njegovoj pobjedi.
Poljski dnevni list, Gazeta Wyborcza, navodi kako je burna reakcija Njemačke više političke, nego strateške naravi - "Njemački političari nisu toliko zabrinuti oko zdravstvenog stanja Julije Timošenko i demokracije u Ukrajini koliko su angažirani oko skupljanja političkih bodova za iduće Bundestag izbore".
Kako bilo da bilo, bez obzira da li se radilo zaista o pukom skupljanju političkih bodova ili o strateškoj izolaciji Ukrajine, činjenica je da se - još jednom - taj proces provodi na izuzetno nediplomatski način.
Zapadne sile, u prvom redu SAD i EU, u potpunosti napuštaju diplomatski žargon i uvode jedan sasvim novi, prijeteći, mogli bi čak reći i bahati, diskurs, kada je riječ o politikama ili državama koje na bilo koji način nisu u sferi apsolutne podobnosti.
Imajući taj "novi" rječnik u vidu, možemo lako izvesti pojedine korelacije o podobnosti kada te iste sile neku državu obasipaju komplimentima (vidi: Obama izrazio divljenje: "Hrvatska je tranzicija nadahnjujuća").
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
