Diplomatski odnosi između Irana i Turske imaju važne posljedice za Bliski istok. Dvije nearapske muslimanske zemlje imaju značajnu ulogu u regiji gdje dominiraju Arapi. Desetljećima su Ankara i Teheran imali drugačije poglede na većinu pitanja, a obje zemlje se vide kao regionalni predvodnici. I dok postoje mnoge prepreke suradnje dviju zemalja, istovremeno su vezane jedna uz drugu. S obzirom da je Turska članica NATO-a, postoji tendencija promatranja Irana iz tvrdokornog zapadnog gledišta, koje smatra Iran iracionalnim akterom, ideološkom državom koja provodi politike bez obzira na ravnotežu cijene i koristi.
Ništa nije netočnije od tog pogleda. Upravo odnos Irana prema Turskoj pokazuje da je vanjska politika Teherana u potpunosti racionalna, te da se razvija na strateškoj, a ne ideološkoj osnovi. Iako Islamska Republika nudi ideološke razloge svojih vanjskopolitičkih koraka, sama iranska diplomacija je strateška. To se posebice vidi u odnosu prema Turskoj u vrijeme sirijskoj građanskog rata, gdje su interesi u potpunosti oprečni, ali ipak Iran i Turska nisu razvili suparnički odnos kakav Iran ima sa Saudijskom Arabijom.
Ubrzo nakon Islamske revolucije 1979., filozofske razlike između Irana i Turske postale su predmetom rasprave. Naglašavanje laičnosti u Turskoj značilo je da se Ankara htjela odmaknuti od nove iranske države, posebno nakon što je Imam Homeini izjavio da je turski model sekularnosti neprijateljski nastrojen prema islamu. No, strateški su se Iranci pribojavali da će Ankara sada još jače promicati turski nacionalizam među iranskim susjedima, a osobito među iranskim Azerima. Uostalom, Iran je na Tursku gledao kao na saveznika Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, koji su postali glavni protivnici Teherana.
No, u devedesetima je Turska odustala od militantnog sekularizma koji je obilježio kemalističko razdoblje. Prvo s premijerom Necmettinom Erbakanom i njegovom vladom 1996. i 1997., a potom s dolaskom Recepa Tayyipa Erdogana i Stranke pravde i razvoja, religija je povećala svoju ulogu u društvu. Sigurnosni izazovi u Iraku nakon američke invazije dodatno su približili Iran i Tursku. Uz to se razvilo i kurdsko pitanje. I Ankara i Teheran imaju interes u zaustavljaju stvaranja nezavisnog Kurdistana s težištem u Iraku. Tjeskoba oko separatističkih namjera vlastite kurdske populacije postao je most suradnje dviju država. Ipak, u samom iračkom Kurdistanu dvije zemlje podupiru dvije suprotne frakcije. Od devedesetih je Iran snažno podupirao Domoljubnu uniju Kurdistana, koja je vezana uz obitelj Zalabani, dok je Turska bila sklona Kurdskoj demokratskoj stranci, vezanoj uz vladajuću obitelj Barzani, posebno stoga što je Masud Barzani stvorio suradnju s Turcima u borbi protiv Kurdistanske radničke partije. Tako Turci imaju iznimnu suradnj...
Ništa nije netočnije od tog pogleda. Upravo odnos Irana prema Turskoj pokazuje da je vanjska politika Teherana u potpunosti racionalna, te da se razvija na strateškoj, a ne ideološkoj osnovi. Iako Islamska Republika nudi ideološke razloge svojih vanjskopolitičkih koraka, sama iranska diplomacija je strateška. To se posebice vidi u odnosu prema Turskoj u vrijeme sirijskoj građanskog rata, gdje su interesi u potpunosti oprečni, ali ipak Iran i Turska nisu razvili suparnički odnos kakav Iran ima sa Saudijskom Arabijom.
Ubrzo nakon Islamske revolucije 1979., filozofske razlike između Irana i Turske postale su predmetom rasprave. Naglašavanje laičnosti u Turskoj značilo je da se Ankara htjela odmaknuti od nove iranske države, posebno nakon što je Imam Homeini izjavio da je turski model sekularnosti neprijateljski nastrojen prema islamu. No, strateški su se Iranci pribojavali da će Ankara sada još jače promicati turski nacionalizam među iranskim susjedima, a osobito među iranskim Azerima. Uostalom, Iran je na Tursku gledao kao na saveznika Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, koji su postali glavni protivnici Teherana.
No, u devedesetima je Turska odustala od militantnog sekularizma koji je obilježio kemalističko razdoblje. Prvo s premijerom Necmettinom Erbakanom i njegovom vladom 1996. i 1997., a potom s dolaskom Recepa Tayyipa Erdogana i Stranke pravde i razvoja, religija je povećala svoju ulogu u društvu. Sigurnosni izazovi u Iraku nakon američke invazije dodatno su približili Iran i Tursku. Uz to se razvilo i kurdsko pitanje. I Ankara i Teheran imaju interes u zaustavljaju stvaranja nezavisnog Kurdistana s težištem u Iraku. Tjeskoba oko separatističkih namjera vlastite kurdske populacije postao je most suradnje dviju država. Ipak, u samom iračkom Kurdistanu dvije zemlje podupiru dvije suprotne frakcije. Od devedesetih je Iran snažno podupirao Domoljubnu uniju Kurdistana, koja je vezana uz obitelj Zalabani, dok je Turska bila sklona Kurdskoj demokratskoj stranci, vezanoj uz vladajuću obitelj Barzani, posebno stoga što je Masud Barzani stvorio suradnju s Turcima u borbi protiv Kurdistanske radničke partije. Tako Turci imaju iznimnu suradnj...
