Balučistan (poznat i kao Baločistan, Beludžistan, od perz. Balučestan بلوچستان) jedna je od nepoznanica svjetskoj javnosti. Kao etničko područje, Balučistan se nalazi u jugozapadnom Pakistanu, južnom Afganistanu i jugoistočnom Iranu, a ime dobiva po narodu Baluča. Godine 2005. izbio je sukob u najvećoj i najmanje napučenoj pakistanskoj provinciji – u Balučistanu. Mjesecima su rasle napetosti zbog povećanja cijene prirodnog plina koji se proizvodi u ovoj provinciji, kao i zbog izgradnje dodatnih vojnih postrojenja i razvoja luke Gvadar. Lokalno stanovništvo je smatralo da radi za ostatak zemlje, bez posebne dobiti. Kad je silovana doktorica Šazia Halid u malom balučkom gradiću Sui došlo je do općeg sukoba vojnih vlasti u regiji i lokalnog stanovništva. Sukobi se vode oko provincijske suverenosti, alokacije resursa, planskih migracija iz drugih provincija i zaštite lokalnog jezika i kulture. Pakistanske vlasti su proglasile ovaj sukob nastojanjem lokalnih plemenskih vođa da očuvaju svoju moć u zastarjelom feudalnom sustavu. Nitko nije uzimao balučistanske vođe za ozbiljno, niti predmnijevao dulji sukob. Međutim, sukob ne samo da traje više od osam godina, nego se prelio i u Iran.
Balučistan danas polako ali sigurno tone u anarhiju. Obilježje svakodnevice je etničko, secesionističko i vojničko nasilje. Čak i čelnik provincijske vlade Navab Aslam Raisani ne stoluje u Balučistanu, već u Islamabadu, bojeći se da njegova sigurnost na terenu ne postoji. Središnja pakistanska vlast nastoji balučistanski nacionalni pokret povezati s terorističkim organizacijama koje su stasale na terenu, prozivajući ga za separatizam. Naravno, u opisu je vlasti da mora štititi nacionalni teritorijalni integritet, te nema ničega spornog da se Pakistan bori protiv separatističkih skupina, međutim ovaj oblik balučistanskog nacionalizma vidi budućnost Balučistana u pakistanskoj federaciji. Traže više autunomije unutar okvira federalnog ustavnog poretka, te više pažnje socioekonomskim pravima Baluča.
Ipak, Baluči su razjedinjeni između različitih separatista i onih koji žele ostati u Pakistanu ili ne mogu postići odvojenje od Islamabada. Unutar tog kolopleta nasilja razvijaju se i ekstremne ideje islamista, povezane s političkim, financijskim i kriminalnim interesima. I sam naziv tzv. balučistanskog nacionalizma je upitan zbog toliko različitih ideja što bi takav nacionalizam uopće značio, posebno kod onih Baluča koji dijele pakistanski identitet. Pitanje balučistanskih prava važno je i za cijeli Pakistan, jer podiže raspravu o federalnom uređenju i socioekonomskim pravima različitih etničkih skupina.
Politički zemljovid Balučistana stoga odražava sav spektar mišljenja. Na području Balučistana danas djeluju: Balučka oslobodilačka vojska, Balučka republikanska stranka, Balučka republikanska vojska, Balučki nacionalni pokret, Nacionalna stranka, Balučistanska nacionalna stranka i Balučka studentska organizacija, te niz drugih, manjih skupina. Ove političko-vojne organizacije tvore srž balučistanskog pokreta, te se nerijetko međusobno bore. Valja primijetiti da se narod Baluča sastoji od osamnaest manjih ili većih plemena i klanova, među kojima su Mari i Bugti najveći i povijesno-politički najvažniji. Mnogi od njih govore jezikom Brohi, koji se značajno razlikuje od balučkog. Zapravo, balučki se u većini govori samo u četiri od 30 okruga (Haran, Mahran, Sibi, Šagaj).
Zbog takvog nejedinstva mnogi sumnjaju u postojanje balučke nacije.
Za balučistanske nacionaliste balučka je nacija stara dvije tisuće godina, iako neki povjesničari smatraju da se radi o devetnaestostoljetnom „izumu“ u borbi protiv kolonijalne vlasti u državi Halat. Kan Halata je dan nakon osamostaljenja Pakistana 1947.obznanio da je njegova zemlja nezavisna te da je spreman razgovarati o posebnim odnosima s Pakistanom u području obrane i vanjske politike. Međutim, Pakistan je vojno anektirao područje do kraja te godine. Između pakistanske države i balučkih nacionalista izbijali su sukobi 1948., 1958. i 1962. Balučki se otpor oblikovao oko markističko-lenjinističkih oslobodilakih pokreta, posebice u šezdesetima i sedamdesetima. Pod vodstvom Šer Mohameda Marija i militantnog Balučkog narodnooslobodilačkog fronta došlo je do nasilne pobune 1973. Predsjednik i kasnije premijer Zulfikar Ali Buto, iako poznat po demokratskom ustavu, srušio je legalno izabranu vladu, te dodatno potaknuo nastanak gerilskih snaga. Gotovo 80 tisuća pakistanskih vojnika nije moglo skršiti balučistanski otpor. To je uspjelo tek kad je general Muhamad Zia ul Hak proveo vojnu kampanju i uspostavio snažnu vojnu prisutnost. Mir je trajao do 2005.
Današnji balučki pokret vodi obrazovanija srednja klasa. Oni su podpredstavljeni na razini pakistanske vojske i uprave, pa značajno doprinose balučkom pokretu. Srednja klasa je jak čimbenik jedinstva jer je duboko suprotivna svim ugovorima pojedinačnih plemenskih vođa s Islamabadom. Posljedično, otpor se iz ruralnih prebacio u urbane krajeve, i sa sjeveroistoka na jugozapad. Njihovo nezadovoljstvo katkad se proširi skroz do Karačija, pakistanske najveće luke. Mnogi od njih dolaze iz gradova Keč, Huzdar i Gvadar, imaju dobre veze u Karačiju, ali u u gradovima Perzijskog zaljeva. Većina ima manje od trideset godina, te su glavna meta pakistanske vojske.
Tijekom sedamdesetih na slobodnim izborima Baluči su većinom birali nacionalne balučke stranke. Ali, nakon 2002., vojska se umiješala u izbore te namjestila da regionalnu vladu tvori njihov tradicionalni partner u Balučistanu Mutahida Madžliste Amal, koalicija vjerskih islamskih stranaka. Izborni promatrači iz Europske unije optužili su Izborno povjerenstvo Pakistana da je glasanje bilo puno prijevara te da su glasovi namješteni kako bi izbore dobili miljenici Islamabada. Iako je zahjev za kandidata da ima sveučilišno obrazovanje, prihvaćeni su polaznici islamskih medresa, a poznati nacionalistički vođe, koji su već imali svoje mjesto u upravi iako nisu imali sveučilišnu diplomu, nisu se mogli kandidirati.
Prema nekim mišljenjima, time je Pakistan dao talibanima mogućnost da imaju utočište u Pakistanu. Naime, islamska vlast u Balučistanu je mogla lakše prihvatiti želju vojnog pakistanskog režima da podupre talibanski otpor na jugu Afganistana. Balučki premijer Mohamad Džam Jusaf imao je malo kontrole nad svojim kabinetom u kojemu su prevladavali konzervativci iz stranke Džamat Ulema-u-Islam. Vojna manipulacija i prijevare na izborima 2002. bio je prvi korak prema ozbiljnijem sukobu. Uviđajući da će doći do sukoba, tadašnji pakistanski predsjednik Pervez Mušaraf uhapsio je sve viđenije balučistanske vođe, unatoč njihovoj želji za pogodbom. U skladu s novom američkom zaštitom, Mušaraf je svoje postupke temeljio na „borbi protiv terorizma“. U sukobima koji su uslijedili ubijen je jedan od najvažnijih predvodnika balučistanskog otpora Akbar Bugti.
Nacionalističke su stranke bojkotirale i izbore 2008., zbog ubojstva Bugtija. To je otvorilo prostora za masovno lažiranje izbora – kad je 2011. Izborna komisija Pakistana pokušala ispraviti izborne rezultate zaključila je da je 65 posto biračkih listića bilo lažirano. Ta vlast ogrezla je u duboku korupciju koju ni federalna vlast nije uspjela spriječiti. Ubrzo nakon odlaska Mušarafa i dolaska predsjednika Asifa Alija Zardarija pakistanska vlada se ispričala narodu Balučistana i pozvala na pomirenje s balučkim nacionalistima, obnovu provincijskih institucija i novog načina redistribucije resursa. Već 2009.vlast je obećala dati više autonomije provinciji, a krajem te godine je pred pakistanski parlament došao plan u 39 točaka o više autonomnom Balučistanu. Prijedlog je uključivao povratak političkih prognanika, oslobađanje političkih zatvorenika, povlačenje vojske iz određenih područja, reformu mehanizma federalne alokacije resursa, napore za nastankom radnih mjesta i veću provincijsku kontrolu nad balučistanskim resursima. Parlament je tekst prijedloga prihvatio u prosincu 2009.
Nacionalistički pokret, koji je očekivao više autonomije, automatski je odbacio prijedlog. Vjerujući da se radi samo o smirivanju situacije nakon čega bi vlast fizički eliminirala balučistanske vođe, do kraja 2009. sve balučistanske snage odbile su paket reformi. Iduće je godine Islamabad udvostručio balučistanski proračun, te dao dodatnih 140 milijuna dolara provincijskoj vladi da se srede dugovanja vezana za gubitke u eksploataciji prirodnog plina. Međutim, samo davanje novca nije ništa prouzročilo. Industrija je propala, sustavi navodnjavanja su izostali. Obrazovni kadar napustio je provinciju, a infrastruktura, zdravstveni i sanitarni sustav zanemareni su.
Pakistanski odbor za ljudska prava iznio je 2012.tvrdnju da provincijska vlada uopće ne zasjeda u provinciji, te da se de facto odrekla svoje odgovornosti. Većina nevladinih organizacija i razvojnih agencija napustila je provinciju bojeći se za svoju sigurnost uslijed utjecaja slobodnog protoka droge preko granice i otmica. Provincija se postupno radikalizira. U siječnju 2013. u gradu Keta ubijeno je 90 šijita, jer je šijitska zajednica zatražila ostavku izabranog premijera Raisanija, te je Balučistan postavljen pod upravu guvernera. U međuvremenu, federalna vlast nastoji eliminirati nepoželjne osobe. Prema podatcima Odbora za ljudska prava između siječnja 2000. i svibnja 2012. godine, 198 ljudi je nestalo, a samo 2012. godine, 57 tijela ubijenih pronađeno je u Balučistanu. Prema očevicima, većina ljudi je oteto usred bijela dana, katkada u središtu grada. Očito je da vlast ne brine za mnoštvo svjedoka, kao što niti ne negira optužbe za mučenja i ubijanja bez sudske presude. Ciljevi su militantni vođe, nacionalisti, studenti, učitelji, odvjetnici, novinari. Balučka oslobilačka vojska cilja pakistanske paramilitarne obavještajne odrede, zbog čega se sumnja da otmice i ubojstva dolaze iz redova pakistanskih obavještajaca.
Kako bi skršila etničke identitete, pakistanska vlada provodi jaku politiku islamizacije. Naime, islam je vrlo egalitarna religija, u kojoj se vjerski identitet smatra jačim od etničkog. Zamjena identiteta nije novost u Pakistanu. U sedamdesetima pakistanska vlada je nastojala ujediniti paštunske krajeve u Balučistan ne bi li tako smanjila brojnost Baluča. Kad je na vlast došao Zia-ul-Hak Balučistan i sjeverozapadna područja doživjeli su značajnu islamizaciju, koja je od tada postala važnim dijelom svih centralizacijskih politika. Zia je doživljavao Pakistan kao politički sustav temeljen na islamu, te je uveo niz šerijatskih zakona. U Balučistanu se povećao broj islamskih naučnika, osnovane su medrese, a obrazovni sustav je bio podvrgnut promjenama na temelju islamskog prava. U tome nema ničega spornog, međutim Zia je provodio ovu taktiku s logikom religijske manipulacije. Kako je Pakistan vjerski orijentirana država, onda je islam moćna ujedinjujuća sila, u kojemu regionalni i etnički identiteti nisu važni. Prirodno, Baluči se odupiru utjecaju islamskih mula i Ministarstvu za vjerska pitanja.
Ironično, danas se balučki ustanak povezuje s Al-Kaidom i talibanima, istim vjerskim elementom koji je Pakistan podržavao. Uslijed radikalizacije i nastanka militantnih skupina širi se mreža deobanskih medresa (talibanske škole). U Balučistanu sada postoji snažno talibansko predstavništvo, kao i drugih radikalnih skupina (Tehrike Taliban Baločistan, al-Kaida, Laškar-e-Džangvi, Sipahe Sahaba Pakistan, Imamia, Sipahe Muhamad). Oni su u Balučistanu dijelom jer su ih pakistanske sigurnosne vlasti izbacile iz Pandžaba, dijelom jer su prirodno rasle deobanske medrese, a dijelom upravo stoga što su naišle na plodno tlo uslijed islamizacijske politike sedamdesetih. Njihove su terorističke aktivnosti u stalnom porastu, posebice prema šijitskim Hazarama, ali i prema ubojstvima balučkih nacionalističkih vođa. Neke od tih skupina imaju i prešutnu potporu Islamabada ili barem nekih pakistanskih političkih frakcija.
Problem se širi van granica. Već mjesecima tinjaju napetosti na iransko-pakistanskoj granici, a Teheran broji žrtve među graničnom policijom. Terorističke skupine s lakoćom prelaze granicu i napadaju te pljačkaju po iranskoj jugoistočnoj provinciji Sistan va Balučestan. Lokalna teroristička skupina Džaiš al-Ald (Vojska pravde) je etnička balučka sunitska skupina koja tvrdi da se bori za prava Baluča u toj najsiromašnijoj iranskoj provinciji. Teheran optužuje Islamabad da podupire ovu skupinu u borbi protiv Irana, te da im pruža utočište u Balučistanu. Pakistan kao odgovor nudi samo dijeljenje obavještajnih podataka te odbacuje iranske optužbe. Radi se samo o jednoj od niza političkih sumnjičavosti između dvije zemlje koje zajedno broje oko 260 milijuna ljudi, ali čija je trgovačka razmjena oko 400 milijuna dolara. Iranci su zbog toga počeli graditi 909 kilometara dugačak zid na granici s Pakistanom, susjedom s kojim Iran ima najgore odnose.
Prema istraživanju iz 2012.godine, 37 posto Baluča želi nezavisnost kao i 12 posto balučistanskih Paštuna nasuprot 67 posto stanovništva koje podupire veću autonomiju unutar Pakistana. Sada udio pobornika nezavisnosti raste, to znači da će se morati doći do većih političkih razgovora. Tome pridonosi i pakistanski tisak koji više ne izvještava o regionalnom problemu, već o pitanju koje određuje budućnost cijelog Pakistana, te upozorava da građani sami ne mogu riješiti taj problem. Mediji optužuju provincijsku vlast za nemoć i korupciju, te upozoravaju na socioekonomske probleme kakvi se mogu vidjeti u cijelom Pakistanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
