2011. godine NATO snage predvođene SAD-om, Britanijom i Francuskom izvršile su vojnu agresiju na Libiju. Žestoki zračni napadi i napadi krstarećim raketama iz Mediterana razbili su nekoć moćnu libijsku vojsku, tzv. "Zelenu vojsku" (po Zelenoj Revoluciji koju je proveo libijski vođa Muammar Gaddafi), te omogućili islamističkim militantima povezanima s Al-Qaedom da zauzmu glavni grad Tripoli, a u konačnici i likvidiraju samog Gaddafija koji je posljednju bitku, s najvjernijim lojalistima, vodio u rodnom gradu Sirte.
Za neke je rat završio tada, brutalnim smaknućem Gaddafija i skidanjem zelene zastave sa zgrada državnih institucija u Tripoliju i drugdje. No, u stvarnosti rat je završio samo za međunarodne medije koji su se, neviđeno naglo, povukli iz zemlje te potpuno prestali izvještavati o događajima na terenu neposredno nakon ubojstva Gaddafija.
Rat u Libiji nije prestao krajem 2011. već traje sve do danas, a u tom periodu postao je znatno kompleksniji te ponekad izgleda kako malo tko uopće zna tko protiv koga danas ratuje u Libiji. Jedna stvar je sigurna, u zemlji se itekako ratuje, a upravo ta kompleksnost u koju je "evoluirao" libijski rat pridonosi tragediji ovog naroda.
U toj situaciji teško je uopće zamisliti uspostavu mira, dijalog i potpuni prekid oružanih sukoba.
Za rat 2011. se može, bar donekle, reći da se vodio na osnovi ideoloških pretpostavki. Libijski ustroj za vrijeme Gaddafija bio je specifičan. Neki će reći kako je riječ bila o eksperimentu u vođenju države - za jedne Libija je pod Gaddafijem bila diktatura, dok drugi smatraju "zelenu" Libiju potpuno suprotnim konceptom, adekvatnom primjerom implementacije direktne demokracije u praksu.
Možda je istina negdje pri sredini, ali nema sumnje da se veliko libijsko bogatstvo, naftno bogatstvo, poprilično trošilo na poboljšanje životnog standarda naroda. Fragmenti direktne demokracije vjerojatno su tome pridonijeli. S druge strane libijsko vodstvo, ono kojem je manjkalo demokracije, donijelo je nekoliko strateški vrlo pogrešnih poruka koje su im se kasnije vratile svom žestinom. Nesmotreno približavanje Zapadu nakon više desetljeća animoziteta pridonijelo je popuštanju libijske obrane i zemlja se 2011. našla "u čudu" kada im je taj isti Zapad zadao smrtonosni udarac kada su se najmanje nadali.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
