Kubanska Nacionalna skupština je 19. travnja službeno potvrdila da je 57-godišnji Miguel Diaz-Canel postao novi predsjednik Kube što je bio čin kojim je službeno završila vladavina braće Castro koja je trajala skoro šezdeset godina. On je izglasan sa 603 glasa za i jednim protiv na poziciju čelnika kubanskog Državnog vijeća što je pozicija koja označava državnog poglavara.
Novi predsjednik označava svitanje nove ere na karipskom otoku koji se duboko identificirao s dinastijom Castro koja je trijumfirala slavnom revolucijom 1959. što je dovelo do uspostave najtrajnijeg komunističkog sustava u Zapadnoj hemisferi. Sada konačno vlast preuzima nova generacija dužnosnika koja je rođena nakon Kubanske revolucije. Postavljaju se mnoga pitanja o putevima kojim će krenuti Republika Kuba i kakva budućnost očekuje komunistički bastion? Usavršavanje socijalizma, održavanje statusa quo ili pad komunističkog poretka? To su samo neke od mogućih opcija.
Kad se pogleda politički put Diaza-Canela, vidi se da je on političar koji je napravio svoju karijeru na temelju konsenzusa službene politike pa se očekuje da njegovi potezi budu u skladu s većinskim mišljenjem ključnih komunističkih čelnika. Rođen je 1960. kao sin mehaničara u provinciji Santa Clara. Postao je elektronički inženjer na Središnjem sveučilištu u Las Villasu prije nego što se pridružio kubanskim Revolucionarnim oružanim snagama. Poslije je radio kao profesor na fakultetu i izgradio je dobre odnose u partiji. 1987. poslan je kao kubanski predstavnik u Nikaragvu gdje je sandinistička vlada u građanskom ratu primala veliku pomoć od Kube. Postao je partijski sekretar tijekom "specijalnog perioda" devedesetih kada je slom SSSR-a doveo Castrov režim na rub kolapsa zbog opće nestašice svega. Razvio je reputaciju pristupačnog i efikasnog menadžera koji je dolazio na sastanke ležerno obučen. Znao je pokazati i osobne inicijative pa je tako odbio zatvoriti otvorenu lokaciju za sastanke istospolnih parova i kao ministar obrazovanja 2013. odbio je ugasiti sveučilišnu stranicu koja je kritizirala vlast.
Kao prvi potpredsjednik Kube Diaz-Canel je bio svjestan tajnog procesa pomirenja sa Sjedinjenim Državama koje je vodilo do "kubanskog zatopljenja". U svom inauguracijskom govoru, novi predsjednik je odao počast Fidelu i Raulu Castru kao i povijesnoj generaciji kubanskih revolucionara koji su šest desetljeća vodili egzotični otok na Karibima. Zavjetovao se da će nastaviti "kontinuitet Kubanske revolucije" i uključiti 86-godišnjeg Raula Castra u "proces donošenja najvažnijih odluka za budućnost nacije". Istaknuo je oprezne promjene koje bi se trebale događati, ali uvijek u kontekstu socijalizma. "Nema prostora za one koji teže restauraciji kapitalizma. Branit ćemo revoluciju i nastaviti unapređivati socijalizam."
Pod Raulovom vladavinom od 2006. Kuba je prolazila kroz tranzicijski period prema većim ekonomskim i društvenim slobodama. Raul je nastojao biti svojevrsni kubanski Deng Xiaoping koji će ekonomski siromašnu zemlju transformirati prema "boomu" tržišnog socijalizma s ograničenim privatnim vlasništvom. Tu je djelomično uspio, ali Kuba je i dalje vrlo siromašna zemlja usprkos izvrsnom zdravstvenom i obrazovnom sustavu kao i održivom razvoju. Iako je narod do neke mjere uključen u procese odlučivanja, ipak još uvijek se radi o totalitarnom jednostranačkom režimu koji vrši žestoku cenzuru i ne dopušta političku slobodu kao i druge slobode koje bi potencijalno ugrozile vladajući komunistički sustav.
Prije svoje smrti 2016. Fidel Castro je nastojao spriječiti nastanak svog osobnog kulta ličnosti tako što je zabranio postavljanje statua i imenovanje ulica i trgova njegovim imenom. U tom duhu su kubanski mediji i prenijeli tranziciju vlasti s Raula na novog predsjednika pa nisu naglašavali ulogu braće Castro već su naglašavali izraze "jedinstvo" i kontinuitet. Poruka kubanskih medija koji su pod državnom kontrolom glasi da kraj Castro ere ne znači i kraj komunizma na karipskom otoku. Očekuje se da će se uskoro u kubanski Ustav uvesti odredba o dva predsjednička mandata u trajanju od po pet godina svaki, a nakon toga predsjednik će tri godine služiti u komunističkoj partiji. Takvu je sudbinu Raul Castro namijenio Diazu-Canelu, a što će se događati u budućnosti će se vidjeti jer često događaji odu nekim drugim neplaniranim putom.
Diaz-Canel će biti pod utjecajem Raula koji će zadržati čelnu poziciju generalnog sekretara u Komunističkoj partiji do 2021. i de facto bit će čelnik oružanih snaga. Osim toga, Castrov sin, Alejandro će ostati časnik za vezu između vojnog, obavještajnog i civilnog sektora. Ali ne treba precjenjivati ulogu obitelji Castro jer bez sumnje novi vjetrovi pušu i Kubu čekaju neka nova vremena. Na novom lideru bit će zadatak na nastavi proces osuvremenjivanja i reformi u korist poduzetništva kako bi se udovoljilo želji većine Kubanaca za ekonomskim napretkom, a s druge strane morat će paziti da liberalizacija ne bude prebrza kako ne bi došlo do pobune naroda koji želi veće slobode. Važan zadatak bit će unifikacija valute. Trenutno se koriste i kubanski pezo i konvertibilni pezo koji se još naziva dolarom jer ima istu vrijednu kao američki dolar. On se koristi u turizmu i za plaćanje potrošačkih dobara, a vrijedi 25 puta više od kubanskog peza kojeg koristi domicilno stanovništvo. Dvije valute stvaraju poremećaj u gospodarstvu i unifikacija će vjerojatno dovesti do inflacije i povećanja troškova života. Drugi važan zadatak za Diaz-Canela je pronaći načine kako generirati, stvarati odnosno zarađivati novac. Treći zadatak je problem prikupljanja poreza jer mnogi samozaposleni izbjegavaju oporezivanje.
S novim vodstvom Kuba se nezaustavljivo mijenja. Državno vijeće kojim će predsjedati Diaz-Canel npr. isključilo je konzervativca Josea Ramona Machada Venturu koji se borio s braćom Castro u revolucionarnom ratu. Novi prvi potpredsjednik republike je Afrokubanac Salvador Valdes Mesa, a tri žene su potpredsjednice. Svi novi visoki dužnosnici su komunistički lojalne i podobne osobe što označava da će se u prvim trenucima nove vlasti nastojati održati kontinuitet s prošlošću kako ne bi bilo neočekivanih promjena.
Diaz-Canel imat će međunarodnu podršku od vlada sklonih Kubi. Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro u subotu je postao prvi strani čelnik koji se sastao s novim kubanskim predsjednikom, čime su dva predsjednika istaknula važnost savezništva njihovih zemalja. Maduro je otputovao u Havanu odmah idućeg dana nakon prisege kako bi čestitao Diazu-Canelu i razgovarao o daljnjoj suradnji dvije zemlje koje su postale strateški saveznici još 1999. dolaskom na vlast u Venezueli karizmatičnog vođe Huga Chaveza. Havana i Caracas, kako sami kažu, osjećaju se ujedinjenima u suprotstavljanju američkom imperijalizmu. "Dolazim kako bi obnovili nadu, obnovili snove i, prije svega, vizualizirali deset godina pred nama", rekao je Maduro kubanskim državnim medijima prije sastanka u Palači revolucije.
Venezuela, koja ima najveće svjetske zalihe nafte, prodaje Kubi naftu po vrlo povoljnoj cijeni i kao razmjenu za kubanske medicinske, obrazovne i druge usluge. Međutim, ova razmjena je u padu posljednjih godina zbog venezuelanske krize što šteti kubanskom gospodarstvu koje je u teškoćama. Upravo tu je bitna Rusija kao najjača država koja je prijatelj Kube. Od prošle godine Moskva je opet krenula opskrbljivati Kubu naftom. Ruski predsjednik Vladimir Putin telefonom je razgovarao s Diaz-Canelom i Castrom. Putin, tijekom čijeg je mandata posljednjih desetak godina povećana ruska trgovina i suradnja s Kubom, potvrdio je spremnost Rusije da pomogne modernizirati zastarjelo kubansko gospodarstvo koji se sve više nastoji otvoriti svijetu i stranim ulaganjima. Trumpova administracija je djelomičnim zaustavljanjem poboljšavanja odnosa SAD-a i Kube gurnula tu zemlju prema jačanju saveza s Rusijom, što je protivno ekonomskim i političkim interesima SAD-a.
Obama je snažno unaprijedio američko-kubanske odnose pa je osim odleđivanja odnosa, uspostave diplomatskih odnosa, npr. ukinuta imigracijska politika "Wet Foot-Dry Foot" koja je jamčila Kubancima koji imigriraju u SAD dobivanje političkog azila. No potezi i stavovi Trumpove administracije su vrlo neprijateljski nastrojeni prema Kubi. Jedan od razloga su i navodni sonični napadi na osoblje američkog veleposlanstva u Havani za koje se još ne zna tko je odgovoran. Trump napada Kubu i zbog ideoloških i pragmatičnih razloga.
No za očekivati je da će Diaz-Canel postati svojevrsni međunarodni "celebrity" koji će putovati širom kugle zemaljske kako bi promovirao Kubu i poticao investicije. Okrenut će se novim i velikim tržištima, a sudeći prema Trumpovom stavu, izbjegavat će veću suradnju s SAD-om. Europska unija i Meksiko su službeno priznali transfer vlasti na Kubi, a upravo bi oni mogli biti ključni kubanski partneri u trgovini i gospodarstvu. Uz već spomenutu Rusiju i Venezuelu, tu će biti važna suradnja s ostalim državama Latinske Amerike, ali i Kinom i Indijom koje imaju potencijal za davanje novih vjetrova kubanskom gospodarstvu.
Scenariji budućnosti Kube su zaista mnogi i tu postoji mnoštvo mogućih puteva kojim će krenuti ova država na Karibima. Za sada se čini da je otok stabilan i da će u početku zadržati status quo, a s vremenom će krenuti brža transformacija koja bi trebala unaprijediti gospodarske potencijale. S većim ekonomskim slobodama najčešće se vežu i druge slobode: informiranja, udruživanja, mišljenja pa je moguće da se u doglednoj budućnosti razvije pokret nezadovoljnika koji će stvoriti neko Kubansko proljeće koje bi uz potporu SAD-a nastojalo srušiti komunistički poredak. Amerika je odustala od izravne vojne intervencije, ali promjenu režima u Havani bi s radošću dočekala svaka američka administracija. No to se još nikad nije dogodilo što govori koliko je Kuba specifična.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
