Neekonomičan rast i Jevonsov paradoks: Debata između održivosti i navodnog tehnološkog spasa - može li moderna ekonomija umjesto aviona postati helikopter?
Nedavno smo govorili o ideji namjernog smanjenja ekonomske proizvodnje te induciranje pada BDP-a u svrhu stvaranja stabilnog i održivog gospodarstva u vrijeme velikih modernih izaziva. Tzv. "degrowth" koncept svakako ima jako zanimljivih ideja, no realno gledajući teško će se takav pristup moći nametnuti u svijetu koji je još od sredine prošlog stoljeća do te mjere opsjednut rastom BDP-a.
BDP sam po sebi je "izum" iz vremena Drugog svjetskog rata te predstavlja poprilično dotrajali način mjerenja uspješnosti neke ekonomije (vidi: Vrijeme je da upoznamo nove ekonomske indikatore). Ali ako nam je jasno da ekonomije diljem svijeta neće odustati od BDP-a, čak ni ako se ispostavi da je koncept neprestanog rasta jednak "kolektivnom samoubojstvu" (imajući klimatske promjene i druge probleme u vidu), može li se ipak pronaći model koji bi bar djelomično ublažio ovu histeričnu utrku za rastom?
Postoji nešto što valja spomenuti, a to je koncept tzv. "neekonomičnog rasta". Što je to? Neekonomični rast je onaj rast koji proizvodi negativne posljedice koje općenito utječu na kvalitetu života. Ponekad se koristi i naziv neodrživi rast, a odnosi se na ekonomski rast koji negativno utječe na društveni i ekološki aspekt na način da je negativno veće od kratkoročno pozitivnog.
Neekonomični rast podsjetnik je zašto je BDP problematičan koncept. Jer ekonomija može rasti, marginalno ili čak i značajno, ali negativne dugoročne posljedice mogu taj rast jednostavno učiniti "neisplativim".
Koncept neekonomskog rasta popularizirao je krajem 90-ih ekonomist Svjetske banke, Herman Daly, koji je također bio i - što ne iznenađuje - ekolog. Zapravo, kao što smo vidjeli i iz ranijih primjera o "degrowth" konceptu, brojne ideje koje nastoje predstaviti viziju za smanjenje ili pak stabilno održavanje BDP-a (što je cilj i onih koji upozoravaju na neekonomski rast) imaju svoju osnovu u ekologiji.
Ekolog David Suzuki argumentira da je globalna ekonomija danas toliko velika da društva jednostavno ne mogu se više pretvarati da djeluju unutar naizgled neograničenog ekosustava.
Nadalje, kad jedna zemlja poveća svoju proizvodnju kroz štetne posljedice za okoliš time ne nanosi štetu nužno samo sebi već i cijelom svijetu. Isti princip se pak ne mora primjenjivati samo na cijele zemlje, može ga se primijeniti i na razinu grada, kompanije, pa u konačnici i na vlastiti dom.
Problem s BDP-om je što u njemu ne "piše" je li stvoren kroz kvalitetne i održive procese ili zagađenje. Drugim riječima, ako je nekoj zemlji u interesu povećati BDP (a svim zemljama je to interes), onda u konačnici nije ni bitno ostvaruje li se taj rast kroz proizvodnju bicakala, zdrave hrane i solarnih ploča ili pak kroz proizvodnju oružja, strojeva ili prijevoznih sredstava koja zagađuju okoliš.
Kako smo i spomenuli, koncept neekonomičnog rasta najčešće se pripisuje Hermanu Dalyu iako su drugi također doprinijeli i nadogradili njegove teorije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
