Rog Afrike je zemljopisni pojam koji obuhvaća suvremene države Etiopiju, Eritreju, Džibuti i Somaliju, koja je sama podijeljena na središnji dio i Somaliland, de facto neovisni entitet na sjeveru Somalije. Ove zemlje su u posljednje vrijeme područje pozornosti dvije bliskoistočne sile, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske. Abu Dabi i Ankara su odlučili zacementirati svoje prisustvo na Rogu Afrike kroz izgradnju vojnih i pomorskih baza u tim državama. Emirati svoje vojno prisustvo imaju u Eritreji i Somalilandu, a izgleda da će taj put slijediti i Saudijska Arabija i Egipat. S druge strane Turska širi svoju političku, gospodarsku i vojnu prisutnost u Somaliji i na crvenomorskim obalama Sudana. Rivalstvo ova dva bloka je dovelo do dinamičnih odnosa i između spomenutih afričkih država.
Rog Afrike i afrička crvenomorska obala su strateški locirani na najvažnijem plovidbenom putu između Europe i Azije. Golem broj svjetskog pomorskog prometa prolazi kroz tjesnac Bab el Mandeb na svom putu kroz Crveno more i prema Sueskom kanalu. U 2000.-ima je širenje somalijskog piratstva u Adenskom zaljevu dovelo do povećane međunarodne vojne prisutnosti, prvo zbog zaštite trgovačkih brodova i tankera, ali potom i za šire geopolitičke interese. Stoga je Europska Unija 2008. godine započela vojnu akciju Atalanta, ali svoje ratno brodovlje su u ovo područje poslali i Kina, Pakistan, Saudijska Arabija, Iran, Rusija, Japan, Južna Koreja i Tajland. Njihove vojne i političke strategije vodile su povećanju značaja Roga Afrike u međunarodnim političkim odnosima.
Malena država Džibuti je postala voljenom lokacijom za izgradnju vojnih baza. Nekadašnja francuska kolonija je održala francusku vojnu prisutnost od 1977. godine, a Amerikanci su stigli 2001. godine. U Džibutiju također svoju vojnu bazu imaju Talijani od 2013. godine. U francuskoj bazi također su stacionirani njemački i talijanski vojnici. Japan je otvorio svoju bazu 2011. a Kina 2016. godine, i to su prve vojne baze na stranom teritoriju za obje zemlje. Katar je poslao svoje vojnike u Džibuti 2017. godine, Saudijci će poslati uskoro, a Turci su u pregovorima.
Turska smatra ovo područje posebno važnim, ne samo zbog širenja svog utjecaja u Africi. Naime, Osmansko Carstvo je svoje najdalje teritorije imalo upravo u Sudanu i na Rogu Afrike. Arabijske zemlje su također zainteresirane za ovo područje jer uvoze hranu s Roga Afrike, a osobito se povećao značaj regije nakon što je započeo rat u Jemenu 2015. godine i nakon što je došlo do diplomatske blokade Katara 2017. Katar i Turska su stoga postali zanimljivim saveznicima na Rogu Afrike. U međuvremenu, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati žele da većina zemalja regije prekinu svoje poveznice s Iranom i podupru saudijsku koaliciju u Jemenu, čime bi Rijad dobio blokadu hutijevih boraca u Jemenu i njihovu nemogućnost snabdijevanja oružjem i potrepštinama.
Najočitiji sraz ove dvije ideje jest tursko-emiratsko natjecanje u vojnoj prisutnosti. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 2011. godine posjetio Mogadishu i sa somalijskim političkim vrhom napravio povijesne dogovore s obzirom da je bio prvi neafrički čelnik države koji je došao u Somaliju nakon 1991. godine. Taj iskorak donio je Turskoj golem utjecaj u Somaliji. Ankara je bila prva koja je reagirala na širenje gladi u Somaliji 2011., te je organizirala svoju humanitarnu pomoć kao i mnogih drugih muslimanskih zemalja. Somalijci su počeli dobivati školarine za obrazovanje u Turskoj, a Turkish Airlines je postao prvom većom svjetskom zrakoplovnom kompanijom koja je povezala Mogadishu sa svijetom preko Istanbula. Turska je 2016. godine u Mogadishuu otvorila svoje najveće veleposlanstvo u svijetu, a iduće godine već drugu vojnu bazu u inozemstvu, nakon one u Kataru.
Emirati su u Somaliju poslali 2014. godine svoje vojne instruktore, ali je to postalo politički osjetljivo pitanje za somalijske vlasti, kao i za Tursku. Nakon što je Somalija ostala čvrsto u rukama Turske, Ankara se okrenula Sudanu. Do kraja prošle godine, Sudan i Turska su pregovarali i složili se oko iznajmljivanja crvenomorskog otoka Suakin, nekadašnje strateški važne povijesne osmanske luke, Turskoj na korištenje na 99 godina. Turska tamo planira obnoviti povijesne spomenike i razviti ovdje važno stajalište za afričke muslimanske hodočasnike na putu prema Meki. Suakin će također postati baza turskog brodovlja čime će Turska moći sposobnije nadzirati Crveno more.
Emirati nisu bili u dobrim odnosima ni s Džibutijem. Njihovi planovi za širenjem svoje vojne infrastrukture u malenoj državi su završili neuspjehom 2015. godine, što ih je navelo na alternativne lokacije gdje bi mogli osnovati vojnu bazu za svoje vojne napore u Jemenu. Iste godine su uspjeli osnovati bazu u eritrejskoj luci Assab, tek nešto sjevernije od granice s Džibutijem. Baza je postala poznata po zlu glasu, kao zatvor za ispitivanje jemenskih zarobljenika. Južno od Džibutija, u Somalilandu, Emirati su počeli graditi novu bazu u Berberi u studenom 2017. godine. Emirati ulažu goleme novce u razvoj infrastrukture Eritreje i Somalilanda. Tako proširuje zračnu luku u Asmari i planira pomorsku luku Berberu pretvoriti u takmaca Džibutiju za izvoz robe s Roga Afrike, a ponajviše iz Etiopije.
Osnivanje turske luke na Suakinu svakako ne ide Emiratima u planiranu sliku Crvenog mora. Zajedno s Egipćanima, Emirati su htjeli nadzirati cijelo Crveno more unutar koalicije koju predvodi Rijad. U siječnju 2018. godine počele su se širiti vijesti o prijevozu egipatskih trupa u Assab i o vojnom napadu na Sudan iz Eritreje. Ovakav napad bi imao za cilj uništiti turske planove u regiji i ojačati Egipat u odnosu prema Etiopiji, koju podržava Sudan. Naime, Kairo i Addis Ababa već godinama nastoje riješiti problem upravljanja Nilom i Egipat želi spriječiti etiopske planove za izgradnjom brane na Plavom Nilu. U Sudanu podupiru etiopske planove i potvrđuju kako sami planiraju branu na Nilu. Obje države bi time dobile vrlo potreban izvor električne energije, ali Egipat strahuje zbog moguće niže razine rijeke. Sudan je zatvorio svoju granicu s Eritrejom, pozvao svoje ročnike i vojne obveznike na pripravnost, te na granice poslao vojsku i paravojne jedinice. Kad se pokazalo da su prijetnje invazijom nerealne, napetosti su se stišale, iako je to prvi pokazatelj kako bi Rog Afrike uskoro mogao biti poprištem još jednog proxy rata koje vode bliskoistočne zemlje.
Do napetosti je došlo prošle godine i između Emirata i Somalije, nakon što je Mogadishu odbio prekinuti odnose s Katarom kao zahtjev saudijske koalicije. Somalija, koja je zabrinuta zbog razvoja bliskih odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Somalilanda, naložila je emiratskog logističkoj kompaniji DP World da prestane razvijati svoje djelovanje u Somaliji i otiđe iz zemlje. U travnju je Mogadishu prekinuo vojnu suradnju s Emiratima i dao zahtjev vojnim instruktorima da odu. Zauzvrat su Emirati zatvorili bolnicu u Mogadishuu, što je još više okrenulo domaće stanovništvo protiv bogate arabijske zemlje. Vojni sukob nije na vidiku, ali su emiratske trupe iskrcane na jemenski otok Sokotra, koji se nalazi na pučini blizu somalijskih nacionalnih voda. Ovaj čin bi mogao biti motiviran željom za kontrolom barem dijela somalijske obale, nakon što su Emirati morali napustiti zemlju. I dok je ovdje Turska pobjedonosna, somalijska vlada u Mogadishuu i političko vodstvo u Somalilandu stoje udaljeniji nego ikad u stvaranju jedinstvene Somalije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
