Novi predsjednički izbori u Iranu održat će se 18. lipnja, a pošto se prognozira povratak (nekog od) tvrdolinijaša na vlast (Rouhani je odradio 2 mandata) to bi moglo poprilično zakomplicirati plan obnove nuklearnog sporazuma oko kojeg se upravo vode pregovori u Beču. Zbog te činjenice trenutačni pregovarači, u prvom redu američka i iranska delegacija u Beču (iako iste, navodno, razgovaraju samo preko posrednika), mogli bi se požuriti ako im je u interesu obnova ključnog sporazuma iz 2015.
Čak je i saudijski prijestolonasljednik, čini se, nešto načuo da bi se to moglo dogoditi vrlo brzo pa je mudro odlučio preduhitriti novo "slaganje tektonskih ploča" Bliskog istoka na način da je u intervjuu poručio kako je voljan okrenuti novu stranicu u odnosu s Iranom. Pozvao je na uspostavu boljih odnosa, čak je i poručio kako je kraljevini u interesu da Iran "raste" i bude stabilan s ciljem šire stabilnosti u Zaljevu. Navodno je nedavno obavljen i tajni sastanak pojedinih saudijskih i iranskih dužnosnika u Bagdadu.
Iz Teherana, dakako, pozdravljaju "promjenu tona" s kojom u javnost izlazi MbS, ali zašto on to čini? Zato što je dobro procijenio situaciju i nove vjetrove koji puše preko Atlantika sve do Bliskog istoka. Bidenova administracija predstavlja, barem po nekim točkama, vrlo oštru vanjskopolitičku promjenu u usporedbi s Trumpovom administracijom. Trump je slavio sve anti-iransko i intenzivno podupirao, a to znači u prvom redu Izrael i Saudijsku Arabiju. Biden pak predstavlja zaokret, ne na nešto nepoznato već na ono gdje je Amerika i bila prije no što se "dogodio" Trump. Nuklearni sporazum iz 2015. djelo je primarno Obamine administracije, njegove ambicije da progresivnom diplomacijom neprijateljske odnose preformulira u nešto novo, približavanje koje bi, u konačnici, trebalo "samo po sebi" odraditi posao u američkom interesu. Biden, potpredsjednik iz Obamine ere, svakako je pristaša takvog plana (u nekim segmentima možda i veći od samog Obame).
Plan je, u suštini, vrlo jednostavan. Pokretanjem normalizacije odnosa (s Iranom, Kubom...) očekuje se da će doći do određenih internih promjena u relativno kratko vrijeme, a to bi trebalo ići na ruku SAD-u. Primjerice do (puno većeg) prodora slobodnog tržišta u Kubi ili pak pobune naroda protiv teokracije u Iranu. Jasno, s ovakvim ishodima neki američki geopolitičari nikako se ne slažu, doslovno svi koji su bili aktivni u redovima Trumpove administracije takav pristup odbacuju te preferiraju silu i maksimalan pritisak.
Činjenica pak da su Obama-Biden tim izdvojili nekoliko mirnijih načina kako da dođu do cilja (Kuba, Iran) nipošto ih ne čini pacifistima pošto su u isto vrijeme upotrijebili silu protiv Libije i Sirije. U prvom slučaju su uspjeli, u drugom ih je zaustavila Rusija.
Saudijski prijestolonasljedn...
Čak je i saudijski prijestolonasljednik, čini se, nešto načuo da bi se to moglo dogoditi vrlo brzo pa je mudro odlučio preduhitriti novo "slaganje tektonskih ploča" Bliskog istoka na način da je u intervjuu poručio kako je voljan okrenuti novu stranicu u odnosu s Iranom. Pozvao je na uspostavu boljih odnosa, čak je i poručio kako je kraljevini u interesu da Iran "raste" i bude stabilan s ciljem šire stabilnosti u Zaljevu. Navodno je nedavno obavljen i tajni sastanak pojedinih saudijskih i iranskih dužnosnika u Bagdadu.
Iz Teherana, dakako, pozdravljaju "promjenu tona" s kojom u javnost izlazi MbS, ali zašto on to čini? Zato što je dobro procijenio situaciju i nove vjetrove koji puše preko Atlantika sve do Bliskog istoka. Bidenova administracija predstavlja, barem po nekim točkama, vrlo oštru vanjskopolitičku promjenu u usporedbi s Trumpovom administracijom. Trump je slavio sve anti-iransko i intenzivno podupirao, a to znači u prvom redu Izrael i Saudijsku Arabiju. Biden pak predstavlja zaokret, ne na nešto nepoznato već na ono gdje je Amerika i bila prije no što se "dogodio" Trump. Nuklearni sporazum iz 2015. djelo je primarno Obamine administracije, njegove ambicije da progresivnom diplomacijom neprijateljske odnose preformulira u nešto novo, približavanje koje bi, u konačnici, trebalo "samo po sebi" odraditi posao u američkom interesu. Biden, potpredsjednik iz Obamine ere, svakako je pristaša takvog plana (u nekim segmentima možda i veći od samog Obame).
Plan je, u suštini, vrlo jednostavan. Pokretanjem normalizacije odnosa (s Iranom, Kubom...) očekuje se da će doći do određenih internih promjena u relativno kratko vrijeme, a to bi trebalo ići na ruku SAD-u. Primjerice do (puno većeg) prodora slobodnog tržišta u Kubi ili pak pobune naroda protiv teokracije u Iranu. Jasno, s ovakvim ishodima neki američki geopolitičari nikako se ne slažu, doslovno svi koji su bili aktivni u redovima Trumpove administracije takav pristup odbacuju te preferiraju silu i maksimalan pritisak.
Činjenica pak da su Obama-Biden tim izdvojili nekoliko mirnijih načina kako da dođu do cilja (Kuba, Iran) nipošto ih ne čini pacifistima pošto su u isto vrijeme upotrijebili silu protiv Libije i Sirije. U prvom slučaju su uspjeli, u drugom ih je zaustavila Rusija.
Saudijski prijestolonasljedn...
