Amerikanci su se usudili. Pokazali su koliko su hrabri. Vojni udar na dva, tri postrojenja (nitko nije srećom poginuo), kao odmazda za navodno korištenje kemijskog oružja. I što potom? Bašar al-Asad je i dalje u svojoj predsjedničkoj palači, a Zapad i dalje mora pronaći način kako tu činjenicu prihvatiti. U cijelom kolopletu ludosti posljednjih par dana, čini se da je jedina iole logična veća država Njemačka. Sve to pretjerano podsjeća na početak vojne intervencije na Irak.
Prvi podsjetnik je kemijsko oružje. U prošlosti je poznato kako su arapski režimi koristili kemijsko oružje i zna se da ono i dalje postoji. Doduše, ne slabo oružje koje se može isprati pred kamerama, jer su bojni otrovi de facto nepromijenjeni još od Prvog svjetskog rata i jednake su snage, pa bi kontaminacija bila potpuna ne samo za one koji su se pred televizijskim kamerama tuširali već i za one koji su bacali vodu na navodne žrtve. Sadam Husein je koristio kemijsko oružje nad Irancima i vlastitim građanima, kao što je i Asad radio protiv svojih neprijatelja. U svakom slučaju radi se o smrtonosnom oružju koje je toliko podlo da je s pravom zabranjeno međunarodnim konvencijama. Asad ga je možda koristio u napadu na Dumu. Možda i nije. Ovisi kome vjerujete, jer činjenice ne postoje. Amerikanci, Britanci i Francuzi govore kako imaju nepobitne dokaze da je kemijsko oružje korišteno, ali nisu pokazali te dokaze javnosti. Rusi govore kako imaju nepobitne dokaze kako kemijsko oružje nije korišteno, ali također nisu pokazali javno te dokaze. Svi imaju fantomske dokaze, što je valjda dovoljno da se krene u napad. Baš kako je to bilo u Iraku. Tadašnji britanski premijer Tony Blair je lijepo rekao zašto se ide u agresiju na Irak: 'To je prava stvar' (It is the right thing to do).
Hipotetski, ukoliko je kemijsko oružje doista korišteno, onda taj korak valja debelo kazniti. U tome je američki predsjednik Donald Trump svakako u pravu. Onaj koji je počinio takav zločin, mora platiti veliku kaznu. A to ne znači da odmah moraju poletjeti rakete, jer je to zadnja stvar za kažnjavanje počinitelja. Mirotvorstvo u Siriji je još daleko od stvarnih pokušaja, no ograničeni napadi na vojno-industrijska postrojenja u Siriji mogu značiti samo dvije stvari: prvo, radi se o početku jače i vojne strategije Zapada za rješenje rata u Siriji, i drugo, radi se samo o pokušaju još jedne taktike kako bi se srušio Asad. Prva priziva iračku strategiju – slanje vojnih trupa u Siriju. Druga je iluzija kako će se Asad dobrovoljno maknuti. Ta, ovo je postala bitka za njegov život! Sirijski predsjednik nema ama baš nikakve druge opcije osim borbe do samoga kraja. U sedmogodišnjem ratu, koji bi na Haškom tribunalu doveo sve strane na sudsku klupu s teškim kršenjem ljudskih prava i počinjenjem stravičnih zločina, kemijski napad (ako se dogodio) je nažalost samo dio tog strahovitog mozaika.
Čemu ovakav snažan sukob? Sirija je postala simbol ostanka starog ili dolaska novog svjetskog poretka. Ukoliko zapadne zemlje izgube svoje interese i priznaju poraz od rusko-iransko-tursko-sirijskog nesložnog saveza, to znači da je konačno nastupilo vrijeme multipolarnih sila. Svijet više neće djelovati u sjeni američke unipolarnosti, već će tehnološki, vojno i gospodarski djelovati više centara moći. Uz Sjedinjene Države, tu su Kina i Rusija, ali i niz drugih regionalnih sila. U ovome ratu svi mogu dobiti sve ili ništa. Blokada i nemoć međunarodnih organizacija pridodaje tome. Zahtjev za djelovanjem međunarodne zajednice za intervencijom je dobar – međutim, to nije nikakvo zaleđe za veliku vojnu intervenciju koja bi srušila Asada i promijenila cjelokupnu vlast. Takav potez bi sada bio ujedno rat protiv Rusije i Irana, što je čista ludost s nezamislivim posljedicama. A kad bi Asad i bio srušen, to bi samo dovelo do novog, možda i daleko većeg kaosa u Siriji i široj regiji.
Zapad ima rješenje u rukama, ali to je vrlo neugodno rješenje: Asad ostaje na vlasti; Iran i Rusija imaju diplomatsku i vojnu moć na Bliskom istoku, ali s priznavanjem te činjenice zapadne zemlje mogu i dalje igrati ulogu dionika događaja u toj regiji. Samo nemojte govoriti o borbi protiv diktatora – jer ako je to tako, onda zašto nazivate prijateljima saudijsku kraljevsku obitelj i njihove poltrone u susjednim monarhijama? Ovaj čin napada na Siriju nije odgovorio na pitanje što zapravo Zapad želi u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, koji je cilj ovog napada, kako misle sada spriječiti nastavak rata i gdje je toliko hvaljena diplomacija? Jedina zemlja koja je odlučno nastupila protiv ovog poteza je Njemačka i to treba biti putanja Europske unije; nažalost, Emmanuel Macron je podlegao pritisku Amerikanaca i Britanaca, čime je ugrozio francuske diplomatske napore na Bliskom istoku. Francusko-njemački tandem je time propustio najbolju priliku za europsku medijaciju u Siriji. Sjetimo se, međutim, kako je Njemačka također bila oštro protiv odlaska NATO-a u Irak, dok su Englezi (a prikriveno i Francuzi) oštrili koplja. Rezultate možemo vidjeti još i danas. Ovo nije poziv na podržavanje autokratskih vlastodržaca, ali je teško više razlučiti koji je diktator dobar, a koji nije. Prateći američku logiku, kralj Salman je anđeo, a Kim Jong-un i nije tako loš momak. No, Asad je užasan, da se ne govori o iranskim ajatolasima. Putin, međutim, je vrlo ambivalentan. To je ukratko suvremena američka strategija koju slijepo prate europski poltroni u Londonu i Parizu. Sjetimo se, ipak, da je Tony Blair zamalo završio u zatvoru zbog takvog poltronstva. Ovaj napad je u sjeni još jedne američke 'strategije' ; Trump je nedavno glede Sirije rekao neka se drugi ljudi brinu o tome. Amerikanci se povlače. Potom je navodni kemijski napad promijenio cjelokupnu ideju.
Na regionalnoj razini, ovaj napad postavlja nova i neugodna pitanja. Posebno je teško u Ankari. Ukoliko zapadna intervencija eskalira, Turska bi morala napustiti svoju politiku oportunizma i konačno se odlučiti između podrške Zapadu i savezništva s Rusijom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je preko svog glasnogovornika osudio sirijsku vlast za napade u raznim dijelovima zemlje, ali nakon razgovora s Putinom, iz turskog predsjedničkog ureda dolaze pozivi za trenutačnu istragu i dolazak do istine što se dogodilo. Glasnogovornik turske vlade upozorava kako Sirija ne smije biti žrtvovana u borbi za moć između Sjedinjenih Država i Rusije, te da međunarodna zajednica mora zajednički spriječiti takva djelovanja. Istovremeno je Turska podržala američku rezoluciju pred Vijećem sigurnosti u pozivu na akciju protiv Asada. To je znak odanosti NATO-ovim saveznicima, a i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je izjavio kako je čvrsti turski stav da Asad mora otići. Ova shizofrena situacija, u kojoj Ankara ne želi Asada, ali želi gospodarsko-vojne odnose s Rusijom, ozbiljno narušava bilo koji idući turski korak. Očito je da će Turska morati prilagoditi svoju politiku prema Kurdima; tursko gospodarstvo je dobilo negativne crte, a vojna misija u Siriji je tek privremena podrška čelnicima AKP-a. Što god Turska odlučila, stanje u Siriji će postati uzrokom ozbiljne krize u Turskoj.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
