Ima dana kada i Rusija i SAD, u ogromnom tragičnom kaosu u koji se pretvorila Sirija, nastoje ostaviti dojam da se ostatak svijeta ne bi trebao (previše) brinuti, odnosno da koliko god stvarnost izgledala očajno i opasno, uvijek će postojati linija komunikacije između Moskve i Washingtona koja bi na vrijeme zaustavila nekakvu veliku eskalaciju koja bi bliskoistočnu tragediju pretvorila u globalnu.
Prije svega nekoliko tjedana svjedočili smo maratonskom sastanku između dvojice sekundarnih, ali direktnih, protagonista, ovog konflikta - satima su John Kerry i Sergej Lavrov razgovarali iza zatvorenih vrata u Ženevi da bi se u konačnici ipak ukazali pred već iscrpljenim novinarima te obznanili kako će, eto, ipak "sve biti u redu" jer su upravo postigli dugoočekivani dogovor po pitanju Sirije.
Ako zastanemo na trenutak mogli bismo se upitati kako dotična dvojica uopće donose ovakve dogovore? Naime, njihov dogovor je u tom slučaju ujedno i neka vrsta potvrde da ratuju jedno protiv drugoga i da im je Sirija trenutačno prostor sukobljavanja. No, kako i znamo, Rusija i SAD - na dobrobit cijelog svijeta - ipak ne ratuju, bar ne još, direktno jedno protiv drugog, ali njihov dogovor znači da sebe smatraju glavnim predstavnikom dvije sukobljene strane, odnosno sirijskih vladinih snaga i islamističke opozicije.
Jedini akter kojeg na bojišnici ne zastupaju ni Moskva ni Washington je ISIL, štoviše, oboje sudjeluju u zračnim napadima protiv ISIL-a. Ipak, i tu postoje razine anti-ISIL borbe. Jasno je da ISIL ne postoji u vakuumu i da zasigurno ima potporu pojedinih zemalja regije. Te zemlje ni ne moramo imenovati, dovoljno je samo reći da sve imaju nešto zajedničko, a to je da su saveznici SAD-a. Samim time SAD ne može biti apsolutni anti-ISIL akter jer u tom slučaju još važnije od bombi bilo bi njihovo vršenje pritiska na bliskoistočne režime koji na ovaj ili onaj način - bilo da šalju oružje ili kupuju ukradenu naftu - podupiru teroriste iz ISIL-a.
Šteta je da borba protiv ISIL-a zaista nije apsolutna jer bi to, u najmanju ruku, stvorilo jedan predah u zaoštravanju odnosa između SAD-a i Rusije kao što je zajednička borba, i konkretna suradnja, postojala u borbi SAD-a i SSSR-a protiv nacističke Njemačke.
Zasigurno je bilo nastojanja da se nekako udruži rusku i američku snagu u Siriji, vjerojatno je i na jednoj i na drugoj strani bilo ljudi koji su na takvu mogućnost gledali kao na najbolju opciju, ne samo glede okončanja ovog rata već i generalnog smirivanja tenzija između ove dvije sile zbog kojih se svijet nalazi u sve većoj neizvjesnosti.
No, postoji problem - vodeći američki akteri na situaciju gledaju otprilike ovako: Koliko je puta naša vojska snažnija od ruske? Koliko je puta naša ekonomija veća od ruske? Pa zašto bi se mi pokoravali ili ikada stavljali ...
Prije svega nekoliko tjedana svjedočili smo maratonskom sastanku između dvojice sekundarnih, ali direktnih, protagonista, ovog konflikta - satima su John Kerry i Sergej Lavrov razgovarali iza zatvorenih vrata u Ženevi da bi se u konačnici ipak ukazali pred već iscrpljenim novinarima te obznanili kako će, eto, ipak "sve biti u redu" jer su upravo postigli dugoočekivani dogovor po pitanju Sirije.
Ako zastanemo na trenutak mogli bismo se upitati kako dotična dvojica uopće donose ovakve dogovore? Naime, njihov dogovor je u tom slučaju ujedno i neka vrsta potvrde da ratuju jedno protiv drugoga i da im je Sirija trenutačno prostor sukobljavanja. No, kako i znamo, Rusija i SAD - na dobrobit cijelog svijeta - ipak ne ratuju, bar ne još, direktno jedno protiv drugog, ali njihov dogovor znači da sebe smatraju glavnim predstavnikom dvije sukobljene strane, odnosno sirijskih vladinih snaga i islamističke opozicije.
Jedini akter kojeg na bojišnici ne zastupaju ni Moskva ni Washington je ISIL, štoviše, oboje sudjeluju u zračnim napadima protiv ISIL-a. Ipak, i tu postoje razine anti-ISIL borbe. Jasno je da ISIL ne postoji u vakuumu i da zasigurno ima potporu pojedinih zemalja regije. Te zemlje ni ne moramo imenovati, dovoljno je samo reći da sve imaju nešto zajedničko, a to je da su saveznici SAD-a. Samim time SAD ne može biti apsolutni anti-ISIL akter jer u tom slučaju još važnije od bombi bilo bi njihovo vršenje pritiska na bliskoistočne režime koji na ovaj ili onaj način - bilo da šalju oružje ili kupuju ukradenu naftu - podupiru teroriste iz ISIL-a.
Šteta je da borba protiv ISIL-a zaista nije apsolutna jer bi to, u najmanju ruku, stvorilo jedan predah u zaoštravanju odnosa između SAD-a i Rusije kao što je zajednička borba, i konkretna suradnja, postojala u borbi SAD-a i SSSR-a protiv nacističke Njemačke.
Zasigurno je bilo nastojanja da se nekako udruži rusku i američku snagu u Siriji, vjerojatno je i na jednoj i na drugoj strani bilo ljudi koji su na takvu mogućnost gledali kao na najbolju opciju, ne samo glede okončanja ovog rata već i generalnog smirivanja tenzija između ove dvije sile zbog kojih se svijet nalazi u sve većoj neizvjesnosti.
No, postoji problem - vodeći američki akteri na situaciju gledaju otprilike ovako: Koliko je puta naša vojska snažnija od ruske? Koliko je puta naša ekonomija veća od ruske? Pa zašto bi se mi pokoravali ili ikada stavljali ...
