Ima dana kada i Rusija i SAD, u ogromnom tragičnom kaosu u koji se pretvorila Sirija, nastoje ostaviti dojam da se ostatak svijeta ne bi trebao (previše) brinuti, odnosno da koliko god stvarnost izgledala očajno i opasno, uvijek će postojati linija komunikacije između Moskve i Washingtona koja bi na vrijeme zaustavila nekakvu veliku eskalaciju koja bi bliskoistočnu tragediju pretvorila u globalnu.
Prije svega nekoliko tjedana svjedočili smo maratonskom sastanku između dvojice sekundarnih, ali direktnih, protagonista, ovog konflikta - satima su John Kerry i Sergej Lavrov razgovarali iza zatvorenih vrata u Ženevi da bi se u konačnici ipak ukazali pred već iscrpljenim novinarima te obznanili kako će, eto, ipak "sve biti u redu" jer su upravo postigli dugoočekivani dogovor po pitanju Sirije.
Ako zastanemo na trenutak mogli bismo se upitati kako dotična dvojica uopće donose ovakve dogovore? Naime, njihov dogovor je u tom slučaju ujedno i neka vrsta potvrde da ratuju jedno protiv drugoga i da im je Sirija trenutačno prostor sukobljavanja. No, kako i znamo, Rusija i SAD - na dobrobit cijelog svijeta - ipak ne ratuju, bar ne još, direktno jedno protiv drugog, ali njihov dogovor znači da sebe smatraju glavnim predstavnikom dvije sukobljene strane, odnosno sirijskih vladinih snaga i islamističke opozicije.
Jedini akter kojeg na bojišnici ne zastupaju ni Moskva ni Washington je ISIL, štoviše, oboje sudjeluju u zračnim napadima protiv ISIL-a. Ipak, i tu postoje razine anti-ISIL borbe. Jasno je da ISIL ne postoji u vakuumu i da zasigurno ima potporu pojedinih zemalja regije. Te zemlje ni ne moramo imenovati, dovoljno je samo reći da sve imaju nešto zajedničko, a to je da su saveznici SAD-a. Samim time SAD ne može biti apsolutni anti-ISIL akter jer u tom slučaju još važnije od bombi bilo bi njihovo vršenje pritiska na bliskoistočne režime koji na ovaj ili onaj način - bilo da šalju oružje ili kupuju ukradenu naftu - podupiru teroriste iz ISIL-a.
Šteta je da borba protiv ISIL-a zaista nije apsolutna jer bi to, u najmanju ruku, stvorilo jedan predah u zaoštravanju odnosa između SAD-a i Rusije kao što je zajednička borba, i konkretna suradnja, postojala u borbi SAD-a i SSSR-a protiv nacističke Njemačke.
Zasigurno je bilo nastojanja da se nekako udruži rusku i američku snagu u Siriji, vjerojatno je i na jednoj i na drugoj strani bilo ljudi koji su na takvu mogućnost gledali kao na najbolju opciju, ne samo glede okončanja ovog rata već i generalnog smirivanja tenzija između ove dvije sile zbog kojih se svijet nalazi u sve većoj neizvjesnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
