Sovjetski odgovor na Barbarossu bila je predanost doktrini Totalne mobilizacije koju je prvi formulirao Mihail Frunze, briljantni rukovoditelj Crvene Armije za vijeme Lenjina. Zanimljivo je uočiti činjenicu da dok su Sovjeti doživljavali zastrašujuće poraze i taktičko iznenađenje u ljeto 1941., strateški i psihološki pripremali za su za rat protiv zapadnog kapitalizma već od 1917. Teško je pretjerivati magnitudu evakuacije na istok ključnih tvornica i radnika, moralnu čvrstinu i hrabrost onih koji su je izveli, kao i važnost toga uspjeha.
Odmah nakon početka invazije dok su neke druge sovjetske agencije bile u panici i neredu, 24. lipnja osnovano je sovjetsko Vijeće za evakuaciju. U trenucima povlačenja Crvene armije ono će odlučivati najvažnijim strateškim i ratno-ekonomski zadatkom: relokacijom moćnih ljudskih i materijalnih resursa iz ugroženih zapadnih regija prema istoku SSSR-a. Na čelu cjelokupne operacije bio je Nikolaj Voznesenski kao je također bio na čelu Gosplana (agencije za 5-godišnje sovjetske ekonomske planove).
Tijekom sljedećih šest mjeseci sovjetska industrijska migracija na istok obuhvatila je 2 593 industrijskih objekata, njih 1 523 bilo je okarakterizirano "značajnim" od kojih je 1 360 bilo tvornica oružja. 15% ih je transportirano na područje Volge, 44% na Ural, 21% u Sibir i 20% u sovjetsku Srednju Aziju. Za transport industrije bilo je potrebno 1.5 milijuna željezničkih vagona. S tvornicama je otišlo između 30 i 40% radnika, inženjera i tehničara. Nekih 16.5 milijuna radnika započelo je nove živote u uvjetima užasne oskudice, radeći 11 sati na dan, šest dana tjedno, u početku pod otvorenim nebom. Teško je uopće zamisliti da bi britanski ili američki radnici mogli uspostaviti i održavati proizvodne linije pod takvim hendikepima.
Staljin je presudnu odluku za spas države donio odmah početkom rata protiv Trećeg Reicha. Sovjetski diktator je s pravom mogao tvrditi da je njegova prisilna industrijalizacija Sovjetskog Saveza 1930-ih, koja je provedena uz cijenu bijede i smrti milijuna protjeranih seljaka, omogućila da sada 1941. SSSR može izrađivati tenkove i tvornice potrebne da se odupre njemačkoj invaziji. Staljinovo davanje prioriteta teškim industrijama sposobnim da se pretvore u tvornice oružja i vojne opreme označavala je privrženost Frunzeovom konceptu totalnog rata.
Jedan američki diplomat evakuiran u Kujbišev na Volgi jednom prilikom bio je zaprepašten da se našao usred prostranog, neidentificiranog područja nekoliko kilometara od grada, koji su Rusi ironično nazvali imenom Bezimeni (Bezymyanny). Na obližnjem aerodromu stajale su stotine novih konstruiranih zrakoplova koji su proizvedeni u okolnim tvornicama. 1941. evakuacija industrije pokazala se jednim od ključnim ostvarenja sovjetskih ratnih napora. Svaki sovjetski građanin od 14 godina naviše proglašen je sposobnim za mobilizaciju za rad u industriji. S obzirom da su obroci hrane srezani na razinu jedva dovoljnu za preživljavanje, jedino je uzgoj privatnih vrtova omogućio preživljavanje milijunima. Nacija je bila službeno informirana da vjeveričje meso sadrži više proteina od svinjetine, i oni koji su mogli uloviti vjeverice jeli su ih.
Premda je usprkos kroničnoj gladi ostvaren nevjerojatan industrijski output bilo bi ga pogrešno idealizirati. Proizvodnja sovjetskih zrakoplovnih motora zahtijevala je pet puta više radnih sati nego proizvodnja američkih motora. Ali evakuacija je predstavljala ono što je jedan britanski obavještajni časnik nazvao "ruski genij za improvizaciju jedan po jedan". Još jedno svojstvo totalnog rata bila je potpuna deportacija manjinskih etničkih zajednica u čiju je lojalnost sumnjano. Staljin je prihvatio preusmjeravanje vitalnih transportnih resursa kako bi se deportiralo npr. 74 225 Volških Nijemaca iz njihove republike na Volgi u udaljeni Kazahstan. Kasnije, istu sudbinu će doživjeti i biti izgnani Čečeni, Krimski Tatari i drugi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
