Prosvjedi u Iraku postaju sve veći i ugrožavaju stabilnost ionako labavog političkog sustava u negdašnjoj Mezopotamiji. Nedavni napadi na iranske konzulate u svetim šijitskim gradovima Nadžafu i Karbali pokazuju da se irački Arapi sve više odupiru utjecaju svog istočnog susjeda. Izjave neospornog vjerskog autoriteta, velikog ajatolaha Alija al-Sistanija govore da šijitski kler stoji uz narod, bivajući sumnjičavi oko svake nove ideje za izgradnju vladajuće koalicije u Bagdadu. No, uz sve te promjene koje drmaju Irakom, rijetko se u posljednjih dva mjeseca čuo glas Kurdistanske autonomne provincije.
Nakon smrti prosvjednika od ruke snajperista, demonstranti sada zahtijevaju ustavnu reviziju i izmjene zakona kojima se reguliraju izbori za koje vjeruju da će osigurati u budućnosti reprezentativnu i transparentnu vladu slobodnu od iranskog miješanja. Ozbiljni utjecaj Irana i njegovih punomoćnika – Popularnih mobilizacijskih jedinica ili PMU - izvor je ogorčenja koji sada potiče prosvjede. Iran kontinuirano je utjecao iračkom nacionalnom politikom od 2003. godine, namećući i utjecaj na političke lidere poput bivšeg premijera Nurija al-Malikija, koji su pomogli približavanju Iraka vlastima u Teheranu od 2006. do 2014. godine , kada je Mosul pao u ruke terorističke organizacije Daeš.
Kurdistanska regija u Iraku, nekoć zvana "Drugi Irak", kako bi se istakla kurdska iznimnost u zemlji pod američkom okupacijom, uspjela je ostati na marginama prosvjeda koji su započeli početkom listopada. Dok mladi čine većinu prosvjednika koji su odlazili na svoje 'Tahrir trgove' na jugu, mladi kurdski muškarci i žene nisu povezani s kaosom koji zahvaća ostatak zemlje. Demonstracije vide kao ustanak šijitske mladeži protiv elitističkog šijitskog establišmenta koji nadgleda birokratski kronizam koji stvara štete za siromašne, radničku klasu i mnoštvo nezaposlenih mladih ljudi na jugu. Što se njih samih tiče, odrastanjem u relativnoj stabilnosti autonomne regije koju je 1991. osigurala operacija Sjedinjenih Država nakon Prvog zaljevskog rata, mnogi se Kurdi ne identificiraju kao Iračani. Kurdi predobro znaju kako je biti žrtva neproporcionalnog državnog nasilja. Ali mnogi također misle: Zašto bih danas suosjećao s Iračanima u Basri, kada se desetljećima nisu zalagali za moja prava? Zašto bih podržao njihove potrebe kad su odbacili rezultate našeg demokratskog referenduma za neovisnost u 2017. godini?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.