1. rujna 2011. obilježava se 42. obljetnica državnog udara u Libiji kojim je na vlast došao Muammar Muhammad al-Gaddafi. Ove godine po prvi puta u gotovo pola stoljeća neće biti proslave na Zelenom trgu ni obraćanja vođe s ulaza utvrde Bab al-Azizia-e.
Jučer uvaženi gost u svim zapadnim državama, danas je za njih tiranin i despot kojeg uspoređuju sa samim nečastivim. Od CNN-a, Al Jazeere preko BBC-a pa sve do naših vodećih medija Gaddafi je okarakteriziran kao demon, a njegovo rušenje sveti i pravedan čin.
Uzevši u obzir apsolutnu suglasnost svih "mainstream" medija i činjenicu da je ova kolumna pisana 31.8.2011., bez ekstravagance - pred vama je sam vrhunac novinarskog disidentizma.
Stoga za onu manjinu koja drži da je prevazišla propagandni senzacionalizam pokušat ćemo detaljno analizirati stvarne činjenice i povijesne okolnosti vladavine Muammera Gaddafija.
Muammar al-Gaddafi rođen je 7. lipnja 1942. Odrastao je u beduinskom šatoru u pustinji u blizinu grada Sirte. Obitelj mu dolazi iz manjeg berberskog plemena Qadhadhfa koje se bavilo držanjem stoke uz malu oazu Hun.
Njegov djed, Abdessalam Bouminyar, borio se 1911. protiv talijanske okupacije.
Muammar je 1956 krenuo u srednju školu. u gradu Sidra gdje se iskazao kao odličan učenik.
Već u tim ranim godinama počeo se intenzivno zanimati za politiku i aktualne događaje u arapskom svijetu. Politički pravac koji ga se najviše dojmio bio je tzv. "pozitivni neutralizam"* kojeg je prvo usvojio Josip Broz Tito, a kasnije u potpunosti primjenio egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser.
* pozitivni neutralizam: politika nesvrstavanje među velike sile, tih godina se to isključivo odnosilo na politiku prema SAD-u i tadašnjem SSSR-u
Za mlade ljude pod utjecajem Nasserovog arapskog nacionalizma i željne višeg obrazovanja, vojna akademija bila je jedini izbor. Tako je i Gaddafi krenuo na vojnu akademiju u Benghazi 1961. Diplomirao je 1965. U tom periodu upoznao je mnogo istomišljenika, mladih ljudi koji su bili veoma frustrirani ekspanzijom Izraela u arapski teritorij. Već tada su shvatili da su razlog tomu aktualne vlasti u arapskim državama kojima dirigiraju zapadne sile.
U to vrijeme skovan je prvi plan, skupina mladih oficira zaključila je da je jedini način otpora Izraelu i zapadnim silama svrgavanje aktualne pro-zapadne vlasti. Bili su složni da kralj Idris mora otići. Ipak konkretne korake poduzeti će tek 4 godine kasnije.
U tom periodu Gaddafi se odlučio dodatno usavršiti i stoga odlazi na vojnu akademiju u Englesku gdje će provesti godinu dana.
Po povratku ponovno je stupio u kontakt s bivšim kolegama iz akademije. Skupina od 70-ak mladih ljudi koji su se nazivali "slobodni oficiri" 1969. osjetili su da je pravo vrijeme da provedu svoj plan u djelo.
1. rujna 1969. skupina od 70 oficira na čelu s Gaddafijem koji je tada imao tek 27 godina ušla je u državne urede u Benghaziju bez ikakvog otpora i doslovno svrgnula monarhiju u jednom potezu. Kompletna vojska stala je odmah iza njih i u roku od samo nekoliko dana svi gradovi u Libiji priznali su novu vlast.
Ovo je jedan od rjetkih državnih udara u povijesti bez ijedne žrtve, ponajviše zahvaljujući populaciji koja je u potpunosti podržala udar. Kralj Idris u vrijeme udara nije bio u zemlji. Prijestolonasljednik princ Hasan as-Senussi javno se odrekao prijestolja.
Kralj Idris nikada se nije vratio u Libiju, umro je u egzilu u Egiptu 1983. (u 94-oj godini života) gdje je živio u sultanovoj palači.
Vlast u Libiji u potpunosti preuzima tzv. "Revolucionarni kabinet" na čelu s Gaddafijem.
Doslovno preko noći uvodi se potpuna pormjena u unutarnju i vanjsku politiku. Osnova vanjske politike je odbacivanje svih vrsta imperijalizma i kolonijalizma, dok na unutrašnjem planu kreću velike ekonomske promjene.
Gaddafi je uveo socijalistički ekonomski model, no nikada ga nije htio zvati komunizmom, ponajviše zbog činjenice da se distancira od ateizma koji je bio glavna karika komunizma 20. stoljeća. Državna religija i dalje je ostala Islam.
Političke stranke su već bile zabranjene u doba kraljevine, Gaddafi je nastavio s istom praksom.
220 ljudi iz bivšeg režima je optuženo na sudu zbog korupcije i ostalih djela. Do kraja 1970. iz Libije su prtotjerani svi Talijani i Židovi, a njihova imovina zapljenjena.
Američka zračna i vojna baza "Wheelus " 1970. evakuirana je iz sjeverozapadne Libije. Odnosi sa SAD-om naglo su se pogoršali, a Gaddafi je pronašao nove saveznike u Jugoslaviji i SSSR-u.
Sovjeti su se aktivno založili i modernizirali libijsku vojsku.
Od početka ekonomija se bazirala na izvozu nafte. Gaddafi je igrao oštro sa stranim kompanijama koje su imale svoja postrojenja u zemlji - 1971. zahtjevao je da moraju Libiji plačati 4 puta veću cijenu nafte po barelu (sa $0.90 na $3.45 ), na što su svi nevoljko redom pristali.
Unatoč tome Gaddafi se već u prosincu iste godine odlučuje na još radikalniji potez - nacionaliziranje svih British Petroleum postrojenja u zemlji.
Britanska vlada žestoko je reagirala i odbila sve ponude za novčanu kompenzaciju.
Unatoč velikom diplomatskom pritisku sa zapada Gaddafi je nastavio svoj plan i do 1974. Libija je nacionalizirala oko 70% svih naftnih postrojenja.
Gaddafi se taktički nije odlučio za potpunu nacionalizaciju jer su mu bili potrebni strani stručnjaci i kompanije koje su izvodile operacije traženja nafte.
Tim je izveo svojevrsni presedan u klasičnom ekonomskom djelovanju međunarodnih kompanija - umjesto da kompanije iskorištavaju drugu državu, ta država sada doslovno iskorištava njih.
Gaddafi se uzdao u pretpostavku da je libijska nafta od prevelike važnosti za europsko tržište i da će velike sile prihvatiti njegov ultimatum.
Možemo sasvim precizno konstatirati kako je upravo u ovo vrijeme stvoren plan da se Gaddafija pod svaku cijenu svrgne s vlasti.
No dok je Sovjetski Savez najveća vojna sila svijeta, Gaddafi zna da može biti relativno siguran bar po pitanju direktne vojne invazije.
(mogućnost plaćanja i na rate:
4.16 € mjesečno*)
Korištenjem sustava za online naplatu pristajem na Opće uvjete korištenja i Pravila o zaštiti privatnosti kao i na Opće uvjete o online plaćanju |