Ljevičarska vlada predsjednika Andrésa Manuela Lópeza Obradora želi da Meksiko postane glavni promotor suradnje i dijaloga i posrednik u sukobima u Latinskoj Americi. Ovim ciljevima ona ispunjava očigledno suprotstavljanje intervencionističkoj vanjskoj politici. Razlike u mišljenjima glede stanja regije u vezi s Venezuelom, migracijama Srednje Amerike u Sjedinjenim Državama i Trumpovom administrativnom konfrontacijskom politikom prema Meksiku glavni su izazovi u provedbi ovog koncepta.
Vlada Lópeza Obradora, na vlasti od prosinca 2018., priziva primat načela ugrađenih u meksički ustav, a to su samoodređenje, nemiješanje u unutarnje poslove drugih zemalja, mirno rješavanje sporova i protivljenje upotrebi sile u međunarodnim odnosima. Ova pravila, formulirana 1930. godine i poznata kao doktrina Estrade, definiraju težnju zemlje da održi dijalog s različitim partnerima bez obzira na njihov politički sustav. U tome se López Obrador razlikuje od svog prethodnika Enriquea Peña Nietea, koji je, primjerice, bio angažiran u Lima grupi odabranih država Amerike s ciljem obnove demokratskog poretka u Venezueli. Nadalje, trenutni predsjednik smatra učinkovitu domaću politiku (poput osiguranja gospodarskog razvoja i borbe protiv korupcije i kriminala, među ostalim) glavnim izvorom međunarodne pozicije Meksika. Ipak, njegova vlada pridaje veliku važnost multilateralnoj suradnji, kao što su održivi razvoj i reforma WTO-a, a među glavnim vanjskopolitičkim područjima navodi Latinsku Ameriku, Sjedinjene Države i EU.
Meksiko teži središnjem položaju u regiji kao posredniku sukoba. Te su se težnje uglavnom pojavile u politici prema Venezueli. Vlada Lópeza Obradora smatra Nicolása Madura legitimnim vođom te zemlje i ne priznaje Juana Guaida za privremenog predsjednika. Meksiko se povukao iz grupe Lima, a 6. veljače 2019. zajedno s Urugvajem i nekoliko karipskih zemalja predložio je takozvani "Montevideo mehanizam" za dijalog između vlade i oporbe. Inicijativa je opći okvir za razgovore, ali bez preduvjeta (npr. stranke pristaju na demokratske izbore), za razliku od Međunarodne kontakt skupine (ICG), koju su dan kasnije osnovale Europska unija i neke zemlje Latinske Amerike. Meksiko se nije pridružio ICG-u i dosljedno odbacuje politiku pritiska na Madura. Ipak, naglašava da njegovo stajalište ne znači potporu Madurovim politikama ili ignoriranje stanja ljudskih prava u Venezueli.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.