London se po mnogočemu razlikuje od ostatka Velike Britanije. Nakon Brexita upravo se ovdje promišlja koliko bi izlazak iz Europske unije nanio štete britanskoj prijestolnici. London nije samo grad koji nikad ne spava, već i grad koji nikad ne prestaje brojati novac. Recesija ovdje nije ostavila mnogo traga. Novi gradski krajobraz uključuje sve više rastući City, među kojima su neboderi Gherkin, Shard i Walkie Talkie postali toliko poznati da su gotovo ostavili Big Ben i Tower Bridge u magli nekada popularnih razglednica.
A tu su i uvijek zanimljive statistike. Ako bi London bio grad-država, imao bi BDP istovjetan Švicarskoj ili Švedskoj, te dvostruko veći od Singapura, koji se smatra idealnim modelom suverenosti za London. I dok su Londončani glasovali s 59,9 posto spram 40,1 posto za ostanak u Europskoj uniji, proizašla je radikalna ideja da bi Brexit zapravo pomogao Londonu. Nekoliko sati nakon proglašenja rezultata referenduma, izašla je peticija koja poziva novog laburističkog gradonačelnika Sadiqa Khana da proglasi London nezavisan od Velike Britanije i da odmah traži priključenje Europskoj uniji.
Prema mišljenju takvih pobornika, jedna od svakih pet funti oduzima se Londonu za ostatak Ujedinjenog kraljevstva, što znači da London godišnje daje od deset do dvadeset milijuna funti za ostatak zemlje, a ne dobiva ništa zauzvrat. Iako je parlament u Londonu, građani Londona biraju tek oko 11 posto zastupnika, te nemaju svoj glas među silinom drugih zastupnika, čije zakone moraju poštivati. Uz to, London je od 2007. primio iznimno puno imigranata jer nema graničnu kontrolu. Nezavisan London bi stoga mogao uvesti imigracijski sustav koji bi mogao ograničiti nekontroliran ulaz u grad.
Gradonačelnik Khan je odmah dao izjavu na peticiju, te je rekao da bi mu se možda mogla sviđati ideja o Londonu kao gradu-državi, ali da ne može ozbiljno pričati o nezavisnosti danas. Ali, Khan zahtjeva veću autonomiju glavnog grada i to odmah, jer smatra da je peticija organski pokret rođen iz želje Londona za veću kontrolu nad gradom u budućnosti. No, da li je 60-ak posto glasova dovoljno da se donese odluka o nastanku grada-države? Uostalom, London nije jedinstven grad u kojemu postoji istovjetno mišljenje i o samom gradu i o njegovoj budućnosti.
London po mnogo čemu odražava klasne i imovinske podjele u zemlji. Javno mnijenje stanovnika ultrabogatih četvrti kao što su Kensington ili Chelsea ne može nikako biti isto kao onih koji žive u Tower Hamlets ili u južnim dijelovima Londona, gdje se živi u slabašnim gradskim stanovima, te gdje dolazi i do uličnog nasilja, prosvjeda i zatvorenosti. Bogatstvo Cityja, Canary Wharfa i West Enda, nastalo u bankarstvu, turizmu i zabavi, nije podjednako radu ostalih dijelova Londona. Uz to je pitanje koliko je moguće da London...
A tu su i uvijek zanimljive statistike. Ako bi London bio grad-država, imao bi BDP istovjetan Švicarskoj ili Švedskoj, te dvostruko veći od Singapura, koji se smatra idealnim modelom suverenosti za London. I dok su Londončani glasovali s 59,9 posto spram 40,1 posto za ostanak u Europskoj uniji, proizašla je radikalna ideja da bi Brexit zapravo pomogao Londonu. Nekoliko sati nakon proglašenja rezultata referenduma, izašla je peticija koja poziva novog laburističkog gradonačelnika Sadiqa Khana da proglasi London nezavisan od Velike Britanije i da odmah traži priključenje Europskoj uniji.
Prema mišljenju takvih pobornika, jedna od svakih pet funti oduzima se Londonu za ostatak Ujedinjenog kraljevstva, što znači da London godišnje daje od deset do dvadeset milijuna funti za ostatak zemlje, a ne dobiva ništa zauzvrat. Iako je parlament u Londonu, građani Londona biraju tek oko 11 posto zastupnika, te nemaju svoj glas među silinom drugih zastupnika, čije zakone moraju poštivati. Uz to, London je od 2007. primio iznimno puno imigranata jer nema graničnu kontrolu. Nezavisan London bi stoga mogao uvesti imigracijski sustav koji bi mogao ograničiti nekontroliran ulaz u grad.
Gradonačelnik Khan je odmah dao izjavu na peticiju, te je rekao da bi mu se možda mogla sviđati ideja o Londonu kao gradu-državi, ali da ne može ozbiljno pričati o nezavisnosti danas. Ali, Khan zahtjeva veću autonomiju glavnog grada i to odmah, jer smatra da je peticija organski pokret rođen iz želje Londona za veću kontrolu nad gradom u budućnosti. No, da li je 60-ak posto glasova dovoljno da se donese odluka o nastanku grada-države? Uostalom, London nije jedinstven grad u kojemu postoji istovjetno mišljenje i o samom gradu i o njegovoj budućnosti.
London po mnogo čemu odražava klasne i imovinske podjele u zemlji. Javno mnijenje stanovnika ultrabogatih četvrti kao što su Kensington ili Chelsea ne može nikako biti isto kao onih koji žive u Tower Hamlets ili u južnim dijelovima Londona, gdje se živi u slabašnim gradskim stanovima, te gdje dolazi i do uličnog nasilja, prosvjeda i zatvorenosti. Bogatstvo Cityja, Canary Wharfa i West Enda, nastalo u bankarstvu, turizmu i zabavi, nije podjednako radu ostalih dijelova Londona. Uz to je pitanje koliko je moguće da London...
