Teroristička skupina Daeš (ISIL) broji svoje posljednje bojovničke dane u Iraku i Siriji, ali u nekim drugim dijelovima islamskog svijeta nije ni načeto njezino iskorjenjivanje. To se osobito odnosi na područje Sjeverne Afrike. Od svojih začetaka još 2013. Daeš je regrutirao borce i podupiratelje u zemljama Magreba. U Libiji je skupina iskoristila anarhiju i nedostatak državnog sigurnosnog sustava te je stekla jedini teritorij izvan Iraka i Sirije. U Tunisu Daeš stoji iza nekoliko organiziranih ubojitih napada koji streme umanjivanju demokratskih tranzicija, a pokušao je i zgrabiti dio tuniskog teritorija. U zapadnom Tunisu i istočnom Alžiru ekstremističke skupine povezane s Daešom i al-Kaidom vode gerilski rat niskog intenziteta, koristeći neprohodne planine kao svoje skrovište. U Maroku Daeš nije osobito uspješan, ali je dovoljni pokazatelj da se broj Marokanaca, Alžiraca i Tunižana u redovima Daeša broji u stotinama, pa i tisućama.
Može se reći da ove tri zemlje, zajedno s Libijom, tvore srž identiteta Daeša, s obzirom na broj boraca koje imaju i s obzirom da su upravo u tim zemljama korišteni teritorijalni ratovi u kojima su teroristi zadobili ozemlje gdje su nametnuli svoju ekstremnu ideologiju. I dok libijska provincija tzv. kalifata više ne postoji, mnogi čimbenici koji su omogućili postojanje Daeša i dalje opstoje. Među njima su anarhija i fragmentacija Libije, nepostojanje državne sposobnosti u kanaliziranju narodnog bijesa na predatorske političke elite, izostanak odgovorne uprave, dvojbeni religijski diskursi, te manjak kvalitetne regionalne i međunarodne protuterorističke suradnje.
Daešove operacije u Magrebu pokazuju tri glavne funkcije organizacije. Prvo, kao tijelo za regrutiranje militanata, pobire ljude koji će se boriti za kalifat u Iraku i Siriji. Drugo, kao teroristička grupa održava stanje straha (terora) iznenadnim napadanjima civila. Treće, kao vojna organizacija Daeš želi nadzirati teritorij i utjecati na proces donošenja odluka vlada u regiji. Uz sve to, Daeš ipak ne vidi u Magrebu svoju glavnu regiju djelovanja, međutim mnogobrojne pa i skrivene boljke sjevernoafričkih zemalja ukazuje da je Daeš u mogućnosti širenja.
Posebno se to odnosi na naoko najstabilniju zemlju Magreba, Tunis. On se cijeni kao jedina zemlja koja je prošla relativno uspješnu demokratsku tranziciju, ali je ujedno pojedinačno zemlja koja je poslala najviše boraca u Daeš, mjereno u omjeru brojčanosti stanovništva. I u tome se mogu spoznati sociološki čimbenici, kao što je potreba kvazirevolucionarnog i protuelitnog diskursa i djelovanja među mladim Tunižanima koji se tuže na relativnu deprivaciju i strukturalnu nepravdu u društvu. Uz kaos sigurnosnog sustava u Libiji i Tunisu, te pojavu političkog i pragmatičnog oblika islamizma u Tunisu, ne treba od...
Može se reći da ove tri zemlje, zajedno s Libijom, tvore srž identiteta Daeša, s obzirom na broj boraca koje imaju i s obzirom da su upravo u tim zemljama korišteni teritorijalni ratovi u kojima su teroristi zadobili ozemlje gdje su nametnuli svoju ekstremnu ideologiju. I dok libijska provincija tzv. kalifata više ne postoji, mnogi čimbenici koji su omogućili postojanje Daeša i dalje opstoje. Među njima su anarhija i fragmentacija Libije, nepostojanje državne sposobnosti u kanaliziranju narodnog bijesa na predatorske političke elite, izostanak odgovorne uprave, dvojbeni religijski diskursi, te manjak kvalitetne regionalne i međunarodne protuterorističke suradnje.
Daešove operacije u Magrebu pokazuju tri glavne funkcije organizacije. Prvo, kao tijelo za regrutiranje militanata, pobire ljude koji će se boriti za kalifat u Iraku i Siriji. Drugo, kao teroristička grupa održava stanje straha (terora) iznenadnim napadanjima civila. Treće, kao vojna organizacija Daeš želi nadzirati teritorij i utjecati na proces donošenja odluka vlada u regiji. Uz sve to, Daeš ipak ne vidi u Magrebu svoju glavnu regiju djelovanja, međutim mnogobrojne pa i skrivene boljke sjevernoafričkih zemalja ukazuje da je Daeš u mogućnosti širenja.
Posebno se to odnosi na naoko najstabilniju zemlju Magreba, Tunis. On se cijeni kao jedina zemlja koja je prošla relativno uspješnu demokratsku tranziciju, ali je ujedno pojedinačno zemlja koja je poslala najviše boraca u Daeš, mjereno u omjeru brojčanosti stanovništva. I u tome se mogu spoznati sociološki čimbenici, kao što je potreba kvazirevolucionarnog i protuelitnog diskursa i djelovanja među mladim Tunižanima koji se tuže na relativnu deprivaciju i strukturalnu nepravdu u društvu. Uz kaos sigurnosnog sustava u Libiji i Tunisu, te pojavu političkog i pragmatičnog oblika islamizma u Tunisu, ne treba od...
