Teroristička skupina Daeš (ISIL) broji svoje posljednje bojovničke dane u Iraku i Siriji, ali u nekim drugim dijelovima islamskog svijeta nije ni načeto njezino iskorjenjivanje. To se osobito odnosi na područje Sjeverne Afrike. Od svojih začetaka još 2013. Daeš je regrutirao borce i podupiratelje u zemljama Magreba. U Libiji je skupina iskoristila anarhiju i nedostatak državnog sigurnosnog sustava te je stekla jedini teritorij izvan Iraka i Sirije. U Tunisu Daeš stoji iza nekoliko organiziranih ubojitih napada koji streme umanjivanju demokratskih tranzicija, a pokušao je i zgrabiti dio tuniskog teritorija. U zapadnom Tunisu i istočnom Alžiru ekstremističke skupine povezane s Daešom i al-Kaidom vode gerilski rat niskog intenziteta, koristeći neprohodne planine kao svoje skrovište. U Maroku Daeš nije osobito uspješan, ali je dovoljni pokazatelj da se broj Marokanaca, Alžiraca i Tunižana u redovima Daeša broji u stotinama, pa i tisućama.
Može se reći da ove tri zemlje, zajedno s Libijom, tvore srž identiteta Daeša, s obzirom na broj boraca koje imaju i s obzirom da su upravo u tim zemljama korišteni teritorijalni ratovi u kojima su teroristi zadobili ozemlje gdje su nametnuli svoju ekstremnu ideologiju. I dok libijska provincija tzv. kalifata više ne postoji, mnogi čimbenici koji su omogućili postojanje Daeša i dalje opstoje. Među njima su anarhija i fragmentacija Libije, nepostojanje državne sposobnosti u kanaliziranju narodnog bijesa na predatorske političke elite, izostanak odgovorne uprave, dvojbeni religijski diskursi, te manjak kvalitetne regionalne i međunarodne protuterorističke suradnje.
Daešove operacije u Magrebu pokazuju tri glavne funkcije organizacije. Prvo, kao tijelo za regrutiranje militanata, pobire ljude koji će se boriti za kalifat u Iraku i Siriji. Drugo, kao teroristička grupa održava stanje straha (terora) iznenadnim napadanjima civila. Treće, kao vojna organizacija Daeš želi nadzirati teritorij i utjecati na proces donošenja odluka vlada u regiji. Uz sve to, Daeš ipak ne vidi u Magrebu svoju glavnu regiju djelovanja, međutim mnogobrojne pa i skrivene boljke sjevernoafričkih zemalja ukazuje da je Daeš u mogućnosti širenja.
Posebno se to odnosi na naoko najstabilniju zemlju Magreba, Tunis. On se cijeni kao jedina zemlja koja je prošla relativno uspješnu demokratsku tranziciju, ali je ujedno pojedinačno zemlja koja je poslala najviše boraca u Daeš, mjereno u omjeru brojčanosti stanovništva. I u tome se mogu spoznati sociološki čimbenici, kao što je potreba kvazirevolucionarnog i protuelitnog diskursa i djelovanja među mladim Tunižanima koji se tuže na relativnu deprivaciju i strukturalnu nepravdu u društvu. Uz kaos sigurnosnog sustava u Libiji i Tunisu, te pojavu političkog i pragmatičnog oblika islamizma u Tunisu, ne treba odvratiti pažnju od ukorijenjenih i dugotrajnih terorističkih i ekstremističkih skupina koje prijete Libiji, Tunisu i Maroku, a koje se ne temelje samo na djelovanju u Magrebu, već i u Sahelu.
Usredotočenost na Tunis nije slučajan. Dramatični teroristički napadi 2015. i 2016. u toj zemlji, čije gospodarstvo ovisi o turističkom prometu, praćeni su i propagandom koja je naglasila osjećaj nepravde među brojnim slojevima stanovništva, a osobito u marginaliziranim pustinjskim regijama i siromašnim gradskim periferijama. Ovdje se može naići na državnu brutalnost, korupciju i društvenu isključenost. Ali Daeš ujedno želi prekinuti krhku i često nejasnu demokratsku tranziciju u Tunisu, iskoristiti neorganiziranost sigurnosnih snaga te potaknuti među nekim islamističkim snagama strah od nestanka s političke scene.
Osobita je prijetnja odluka Donalda Trumpa u promjeni davanja pomoći zemljama u svijetu. Prijedlog njegove vlade bit će izglasan na jesen, a predlaže da se u fiskalnoj godini 2018. pomoć State Departmenta za Tunis smanji s preko 177 milijuna dolara 2016. na samo 54,5 milijuna. Iako je Tunis pokazao najveći skok u demokratskom razvoju, Sjedinjene Države nemaju namjeru podržavati progresivne snage na vlasti. Usporedno, Jordan i Egipat, autoritarni američki saveznici, imat će samo malo smanjenje proračunske pomoći, dok će Izrael i dalje dobivati redovitih 3,1 milijardu dolara. Ujedno se očekuju neminovni rezovi u programima razmjene studenata, te će mnogi mladi Tunižani ostati odsječeni od dobrog obrazovanja na Zapadu. Američko veleposlanstvo navodno planira raditi na stvaranju radnih mjesta i organiziranju radionica za stjecanje vještina, kako bi Tunižani ostali u svojoj zemlji. No, ako se ne ostvare njihove nade, Tunis može dobiti gomilu nesretnih i ojađenih mladih ljudi, spremnih za još jedan ustanak nalik Arapskom proljeću, koje je i započelo upravo u Tunisu.
Drugi ekstremni primjer je Libija. Tamo je nestabilnost nastala na ustanku protiv Moamera Gadafija, kojega su njegovi tzv. zapadni prijatelji, a prije svega Talijani, izdali nakon što libijski pukovnik nije htio igrati po taktovima energetskog plesa kakav je zamišljen u europskim prijestolnicama. Potom je uslijedila neminovna fragmentacija zemlje koja je održala poimanje plemenskog društva, kao i borba između jednako moćnih milicija i sukob interesa regionalnih sila. Sve je to proizvelo okruženje zrelo za regrutiranje učinkovitih borbenih sastava Daeša, ali više od svega i teritorijalno širenje terorističkog lena. Libija stoga potvrđuje iskustvo Iraka i Sirije u smislu da je utjecaj terorista više proizvod nestabilnosti nego glavni pokretač nesigurnosti. U Libiji je pokazano da organizirana vojna snaga, uz pomoć zapadne vojne logistike, može istjerati Daeš i vojno ga poraziti bez pretjeranih poteškoća. Sirte je u tom vidu isti slučaj kao irački Mosul i kao što će vrlo skoro biti Raka u Siriji. Međutim, u sva tri slučaja se nisu riješili problemi koji su na početku i doveli do nastanka Daeša i uopće mogućnosti da takva teroristička banda postoji.
Financijski pokrovitelji te bande sjede malo istočnije, u vehabijskim pustarama Saudijske Arabije. Odnos Rijada s četiri zemlje Magreba ima dugu povijest. Saudijci su politički i financijski podupirali pokrete za nezavisnost u pedesetima i šezdesetima, ali nije nastao jedinstven pristup cijelom Magrebu, već je ostalo sve na bilateralnim vezama. Saudijska ulaganja i financijska pomoć je većinom vezana za odnose s vladajućim elitama. Marokanska monarhija je uvijek uživala posebne političke odnose sa Saudijskom Arabijom što se odražava u ekonomskoj i sigurnosnoj suradnji koja je veća od svih ostalih magrebskih zemalja. S Libijom je situacija bila različita, jer su slabi odnosi s dugogodišnjom vojnom huntom pukovnika Gadafija praktično doveli do nepostojanja bilo kakvih veza dviju država kroz četrdeset godina. Čim je Gadafi maknut, Saudijci su krenuli u osnaživanje salafističkih snaga u zemlji. Zajedno s novcem stiže i ultraradikalna vehabitska poruka, koja je već dovela do raslojavanja islamističkih političkih snaga u tradicionalno-sufijske nazore i salafijsko-radikalne političke pokrete po Magrebu.
Kvalitetni sigurnosni sektor je važan magrebskim zemljama. Samo malo veća organiziranost u Libiji uspješno je odagnala terorističku prijetnju, a u Alžiru i Maroku teroristi nisu uspjeli ni u organizaciji većih napada. Stoga je u idućim koracima potrebno razriješiti libijski sukob ili u najmanju ruku smanjiti fragmentaciju zemlje kako bi se spriječilo regrupiranje terorista u zemlji i korištenja Libije za napad na druge zemlje regije, osobito Tunis, ali i zemlje Sahela. Potrebno je povećati kapacitete i političku volju državnih elita kako bi one mogle odgovoriti na lokalne poteškoće i tihe sukobe. Samo tako će moći kanalizirati narodno nezadovoljstvo i okrenuti osobito mlade od nasilnih opcija. To se odnosi i na prekomjerno i brutalno pokušavanje reguliranja religijske sfere u društvu, jer najekstremniji tumači islama će time postati glasniji te privlačniji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
