Još vrlo rano, početkom industrijske revolucije otkriveno je da nije novac jedini koji podiže efikasnost rada. Istraživači koji su ispitivali uvjete rada u pojedinim američkim tvornicama otkrili su da je za vrijeme njihovog ispitivanja efikasnost proizvodnje naglo porasla, neovisno o tome što su čak pogoršali uvjete rada i prigušili rasvjetu. Jedino moguće objašnjenje bilo je da su radnice radile bolje zbog prisutnosti samih istraživača. Netko je s njima razgovarao, pokazao zanimanje za njihovo mišljenje 'brinuo' se o njima. Od tog vremena uvedene su brojne 'humane' promjene na radnim mjestima. Slušanje glazbe kod rutinskih poslova, otvaranje restorana unutar prostora tvrtke, organiziranje vrtića, uplaćivanje zaposlenicima osiguranja i štednju za mirovine, nagrađivanja za dugogodišnju lojalnost tvrtki itd.
Teorija moralnog zlostavljanja
Uz daljnji razvoj tog pozitivnog procesa koji je barem u najbogatijim državama učinio život radnika podnošljivim pa i više od toga, počeo se međutim odvijati i jedan drugi; konkurentnost tvrtki ili multinacionalnih kompanija postajala je sve jača, neke tvrtke prelaze na smanjenje troškova kako bi povećale profitabilnost, ukidaju se povlastice, pod prijetnjom otkaza od svojih uposlenika traži se sve više. Dva potpuno različita poslovna okružja egzistiraju u suvremenom svijetu, a bitnije od ekonomskih povlastica karakteriziraju ih tipovi upravljanja. Velika konkurencija na tržištu, globalizacija, organizacijske promjene (privatizacija, spajanje, restrukturiranje, informatizacija), ekonomska kriza, new economy, nesigurnost radnih mjesta i očekivanje fleksibilnosti od radnika doveli su do toga da su moralna maltretiranja postala uočljivija više nego ikada.
Radne sredine pod pritiskom u kojima je cilj povećanje rezultata poduzeća, na uštrb kojeg se zapostavljaju svi ljudski elementi uzrokuju gomilanje stresa i stvaranje pogodnih uvjeta za nastrani tip komunikacije. Iako je zloupotreba moći kod šefova uvijek postojala, danas je ona, uz onu očitu, i vrlo često prikrivena, navode sociolozi Nicole Aubert i Vincent de Gaulejac. Rukovoditelji svojim namještenicima govore o autonomiji i o duhu inicijative, ali i dalje zahtijevaju njihovu podčinjenost i poslušnost. Namještenici to prihvaćaju jer su opsjednuti prijetnjama o preživljavanju poduzeća, mogućnošću otpuštanja i neprestanim pozivima na odgovornost, u stvari – na eventualnu krivnju. Tako da su riječi Heinza Leymanna kako je u modernom svijetu radno mjesto jedino preostalo 'bojno polje gdje ljudi mogu ubijati jedni druge bez rizika da budu privedeni pred lice pravde', tragična istina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.