Na današnji dan, 15. ožujka, obilježava se točno godinu dana od početka sirijske krize koja je izbila 2011.
Diljem Sirije, današnji dan se obilježava masovnim prosvjedima i demonstracijama - milijuni ljudi izlaze na ulice kako bi pokazali svoju podršku predsjedniku Bashar al-Assadu, sirijskoj vojsci i borbi protiv terorizma koji je poharao njihovu suverenu i nezavisnu zemlju.
Prosvjednici su odlučni da se njihov glas napokon čuje, da napokon cijeli svijet čuje volju sirijskog naroda, a ne medijsku propagandu koja neumoljivo već godinu dana servira lažnu sliku o događanjima na terenu. Skupine prosvjednika uzvikuju "Al Jazeera, Al Jazeera, dođi snimi našu povorku !"
Godina dana sirijske krize je dokument modernog vremena i krvava priča o brutalnom uplitanju velikih sila u suverenitet jedne zemlje. Na valu velikih prosvjeda koji su počeli u zimu 2010, cijeli arapski svijet izašao je na ulice kako bi zahtjevali demokraciju, veću slobodu govora i ukidanje represivnih izvanrednih zakona koji su dugo godina vladali u cijeloj regiji.
Sirija nije bila iznimka, prosvjednici su se okupili u svim većim gradovima i zahtjevali provođenje reformi. U samom početku sve je podsjećalo na Tunis i Egipat, narod na ulicama, transparenti i ostala obilježja. No, uskoro - za razliku od Egipta i Tunisa - mirne prosvjede preotimaju naoružane skupine koje sa inicijalnim prosvjednicima nemaju gotovo nikakve veze. Odmah se postavlja logično pitanje - zašto se tako nešto nije desilo u Egiptu? Čak i na ...
Prosvjednici su odlučni da se njihov glas napokon čuje, da napokon cijeli svijet čuje volju sirijskog naroda, a ne medijsku propagandu koja neumoljivo već godinu dana servira lažnu sliku o događanjima na terenu. Skupine prosvjednika uzvikuju "Al Jazeera, Al Jazeera, dođi snimi našu povorku !"
Godina dana sirijske krize je dokument modernog vremena i krvava priča o brutalnom uplitanju velikih sila u suverenitet jedne zemlje. Na valu velikih prosvjeda koji su počeli u zimu 2010, cijeli arapski svijet izašao je na ulice kako bi zahtjevali demokraciju, veću slobodu govora i ukidanje represivnih izvanrednih zakona koji su dugo godina vladali u cijeloj regiji.
Sirija nije bila iznimka, prosvjednici su se okupili u svim većim gradovima i zahtjevali provođenje reformi. U samom početku sve je podsjećalo na Tunis i Egipat, narod na ulicama, transparenti i ostala obilježja. No, uskoro - za razliku od Egipta i Tunisa - mirne prosvjede preotimaju naoružane skupine koje sa inicijalnim prosvjednicima nemaju gotovo nikakve veze. Odmah se postavlja logično pitanje - zašto se tako nešto nije desilo u Egiptu? Čak i na ...
