Michael Haneke i bitne priče o otuđenju: Film kao napad na pasivno promatranje stvarnosti

Michael Haneke je austrijski filmski redatelj koji očito ima puno toga za reći, ali pitanje je do koje mjere će uspjeti pronaći publiku. Naime, ako se upustimo u opservaciju društvenih tema - točnije društvenih problema - i ako ih nastojimo prikazati na jedan vrlo direktan, gotovo sirov način, neminovno se obraćamo publici koja je i sama svjesna tih problema, ali se češće voli kloniti od pretjeranog izlaganja istima.

S druge strane moderno društvo i priroda njegovih odnosa mora biti izvrgnuta kritici jer bez kritike bismo mogli lako ponovno upasti u svijet iluzije koji će nas na kraju, prije ili kasnije, brutalno šokirati. No, veliko je pitanje s kojom razinom shvaćanja stvarnosti uopće doživljavamo stvarnost jer ako je suditi prema kulturi koju konzumiramo, od medija, filma, glazbe do književnosti, iluzije su danas, složit ćete se, vrlo snažne.

Možda je baš to vrijeme kada je Haneke potreban, da svojim provokativnim pričama malo "poravna" odnos između iluzije i stvarnosti.

Haneke danas slovi za jednog od najvećih i najvažnijih europskih redatelja. Zanimljivo je kako je karijeru započeo u teatru i na televiziji te tek u 33. godini se počinje baviti filmom.

Najčešće teme njegovih filmova su otuđenje pojedinaca u modernom društvu, s posebnim fokusom na europsku buržoaziju. Njegovi filmovi govore o osobnoj patnji, nedostatku povezanosti s ljudskim društvom općenito, kao i o okrutnosti i nasilju koje se krije odmah ispod površine modernizma.

Filmovi su mu kompleksni, provokativni s velikom dozom psihološkog i filozofskog. On duboko vjeruje u to da film može i treba imati ulogu transformacije, na bolje. Svoj cilj ostvaruje na način da njegovi filmovi duboko uznemiruju gledatelja. Za vrijeme gledanja na gledatelja se zapravo vrši neka vrsta napada, napada na njegove navike pasivnog promatranja stvarnosti oko sebe.

Onaj tko želi "dozu" Hanekea može birati između nekoliko uistinu vrhunskih filmskih uradaka. Mnogi nekako prvo naiđu na psihološki triler iz 2005. - "Caché". Na istom repertoaru svakako mora biti i odličan film "Bijela vrpca" iz 2009. koji nam na jedan posebno mračan način prikazuje društveni i obiteljski život u malom selu na sjeveru Njemačke neposredno pred početak Prvog svjetskog rata. "Ovo je film o srži zla, bilo da se radi o religijskom ili političkom terorizmu - to je jedna te ista stvar", rekao je Haneke komentirajući film "Bijela vrpca".

Zanimljivo, njegov najuspješniji film iz cijelog dosadašnjeg opusa je romantična drama "Amour" iz 2012. Iako vrlo emotivan film koji suočava gledatelja s neminovnim procesom starenja i ima nešto za reći o ljubavi koja nadilazi generacije, teško je složiti se s većinom da je ovo baš nužno najvažniji njegov film. Možda je stvar u osobnom dojmu da je ovo film kojeg je mogao napraviti i neki drugi veliki redatelj (ne svaki, definitivno!).

Haneke je možda ipak zanimljiviji kada je fokusiran na sirovu društvenu kritiku. U toj kritici može biti vrlo brutalan što se jako dobro vidi u njegovom filmu "La Pianiste" (Učiteljica klavira) iz 2001. iako ovo nije njegov scenarij već adaptacija knjige istog imena iz 1983. poznate austrijske književnice Elfriede Jelinek (koja je također dobitnica i Nobelove nagrade za književnost). To je priča o profesorici klavira, Eriki Kohut, koja iako već u 40-ima još uvijek živi u malom stanu sa svojom dominantnom majkom (otac je u mentalnoj ustanovi).

Iza njezine ledene osobnosti i predanosti preciznom učenju klavira nalaze se emocije koji više nisu na istom kolosijeku s ostatkom društva. Iako je ovo priča koja bi mogla govoriti o bilo kojem aspektu njezine alienizacije, naglasak je stavljen na seksualnu represiju koja svojim trajanjem kod nje prerasta u sve veći broj parafilija koje brzo izlaze daleko izvan okvira nečeg što bi neki nazvali "normalnim" sadomazohizmom te završavaju u radnjama gdje je proizvodnja intenzivnog srama i poniženja glavni cilj.

No, film "La Pianiste", iako sadrži brojne eksplicitne scene, svakako nije erotski film. Erika Kohut vrlo je tragičan lik čija teškoća postojanja proizlazi iz okolnosti u kojima je prisiljena postojati. U isto vrijeme ona podsjeća na korelaciju između intenzivne emocije i očajne želje za "osjetiti se živim" stanjem. Za "društveno uređeniju" osobu taj osjećaj može proizlaziti iz koječega unutar svakodnevnica - od šetnje parkom do piva s prijateljima - Erika nije u takvoj situaciji. Čak i kada, napokon, pronađe osobu s kojom bi mogla osjetiti sreću (u svojoj verziji), 25-godišnjim studentom, uvidjet će koliko je njena sporedna cesta već daleko od glavne.

Eriku upoznajemo u potpunosti jer nam film, odnosno ranije knjiga (koja je, vjerovali ili ne, još znatno eksplicitnija od filma), to nudi, ali ako na trenutak zaboravimo na činjenicu da smo vidjeli i njenu skrivenu osobnost, njene najintimnije misli, ako se samo zadržimo na njenom vanjskom predstavljanju svijeta, vjerojatno ćemo zaključiti da je poznamo i u stvarnom životu.

Haneke je napravio odličan film, ali se nikako ne smije zaboraviti pritom spomenuti slavna francuska glumica Isabelle Huppert koja je savršeno odglumila Eriku i teško je zamisliti uopće tko bi drugi mogao s toliko emocija odraditi ovu vrlo zahtjevnu ulogu.

"Funny Games"
U opusu Hanekea moglo bi se spomenuti još nekoliko filmova, ali posvetimo radije pažnju još samo jednom, vrlo vrijednom filmu - "Funny Games" (Smiješne igre).

Riječ je o filmu koji je snimljen u Austriji 1997., no deset godina kasnije, 2007., Haneke ga je odlučio obraditi za englesko govorno područje, konkretnije za SAD. Koji film je bolji? Odgovor je teško dati jer se zapravo radi o identičnom filmu, samo s drugim glumcima - svaka scena iz filma je toliko precizno ponovljena da je zanimljivo pogledati obje verzije.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.