METEŽNA VREMENA
Povodom 29.11.1943 - nakon sedamdeset godina - 2013
..." ja ne znam što je sve mi bila, i da je bila jedva znam."
"Na XIV Kongresu Jugoslavija nije izgubila samo svoje vodstvo: ona je prestala postojati kao država. Mada labava kao ustanova federacija je držala na okupu republičke interese i staleške sebičnosti. Osim Saveza Komunista poslije XIV Kongresa se naizgled sačuvalo sve što je i ranije bilo: slavna tradicija, državne međe tek ponešto s juga ugrožene...Ali, sada su svi u sudbinu države unosili umesto općih, svoja shvaćanja i potrebe.
Jugoslavija se obnavljala kao zdanje, koje se danju gradi, a preko noći razgrađuje, jer je uvek bilo onih koji su svojevoljno odricali vrijednost svake odluke. Jugoslavija se nije podijelila- kao što se obično kaže (...) ona se raskomadala na mnogo više htijenja i prohtjeva. (...) Sigurno je bilo mnogo onih, koji su se priklanjali neiskreno, koji su pregovarali na obje strane ili se prebacivali, često zbog nevelikog povoda, iz jednog u drugi tabor (...) Građanski rat u Jugoslaviji nije bio strašan zbog prolivene krvi, već zbog upornog bezumlja onih, koji su već jednom (1941) prešli ivicu propasti." 1 1 Parafraza Radovana Samardžića . Sulejman i Rokselana (Kraljevina s dva kralja: na Mohačkom polju Ugarska nije izgubila samo ...), Beograd 1976.
Ubijena i raskomadana
To je bila Jugoslavija nakon sloma zajedništva na XIV Kongresu Saveza Komunista, nakon pada Berlinskog zida i nakon svih neuspjelih pokušaja premijera Ante Markovića i infuzije stranih novčanih sredstava, koje je dijelom dobio, a dijelom su mu obećana, ukoliko se federacija ne raspadne. Sve su to bili pokušaji, da se izbjegne komadanje i građanski rat, kad je Jugoslavija ostala, ne samo ostala pod ciglama Berlinskog zida, već je raščerečena i pretvorena u krvave sedmine koje razvlače hijene, a po njima gmižu crvi.
Ne završava li tako svako raskomadano truplo? Od krvavog leša bolje je odvratiti pogled, jer smrt je uvijek tragedija i ružna je, a prati je i neugodan zadah, od kojeg čovjeku postaje mučno...
Davno je Jugoslavija nestala i nove generacije je ili ne poznaju ili im je ostala u maglovitom sjećanju djetinjstva. Naricanje nad umrlim stvar je pogrebnih običaja i narikača, a samo je Gospod uskrsnuo po biblijskom predanju, ono što ljudi dokrajče ne uskrsava.
Uzalud je zaboravljeni dramski pisac i golootočki robijaš Aeksandar Popović na umoru devedesetih godina uskliknuo: "Bit će još Jugoslavije i bit će još socijalizma!" Zasad ih nema i u onom obliku u kojem ih je bilo nikad ih više neće biti. Što još ne znači da te ideje ne žive – jer nisu od jučer – i da će u nekim drugim vremenima doživjeti svoje sasvim drugačije, potpunije i sretnije ostvarenje. Valovi vremena prolaze i vraćaju se, nikada mirni, nikada isti, nikad...
..." ja ne znam što je sve mi bila, i da je bila jedva znam."
"Na XIV Kongresu Jugoslavija nije izgubila samo svoje vodstvo: ona je prestala postojati kao država. Mada labava kao ustanova federacija je držala na okupu republičke interese i staleške sebičnosti. Osim Saveza Komunista poslije XIV Kongresa se naizgled sačuvalo sve što je i ranije bilo: slavna tradicija, državne međe tek ponešto s juga ugrožene...Ali, sada su svi u sudbinu države unosili umesto općih, svoja shvaćanja i potrebe.
Jugoslavija se obnavljala kao zdanje, koje se danju gradi, a preko noći razgrađuje, jer je uvek bilo onih koji su svojevoljno odricali vrijednost svake odluke. Jugoslavija se nije podijelila- kao što se obično kaže (...) ona se raskomadala na mnogo više htijenja i prohtjeva. (...) Sigurno je bilo mnogo onih, koji su se priklanjali neiskreno, koji su pregovarali na obje strane ili se prebacivali, često zbog nevelikog povoda, iz jednog u drugi tabor (...) Građanski rat u Jugoslaviji nije bio strašan zbog prolivene krvi, već zbog upornog bezumlja onih, koji su već jednom (1941) prešli ivicu propasti." 1 1 Parafraza Radovana Samardžića . Sulejman i Rokselana (Kraljevina s dva kralja: na Mohačkom polju Ugarska nije izgubila samo ...), Beograd 1976.
Ubijena i raskomadana
To je bila Jugoslavija nakon sloma zajedništva na XIV Kongresu Saveza Komunista, nakon pada Berlinskog zida i nakon svih neuspjelih pokušaja premijera Ante Markovića i infuzije stranih novčanih sredstava, koje je dijelom dobio, a dijelom su mu obećana, ukoliko se federacija ne raspadne. Sve su to bili pokušaji, da se izbjegne komadanje i građanski rat, kad je Jugoslavija ostala, ne samo ostala pod ciglama Berlinskog zida, već je raščerečena i pretvorena u krvave sedmine koje razvlače hijene, a po njima gmižu crvi.
Ne završava li tako svako raskomadano truplo? Od krvavog leša bolje je odvratiti pogled, jer smrt je uvijek tragedija i ružna je, a prati je i neugodan zadah, od kojeg čovjeku postaje mučno...
Davno je Jugoslavija nestala i nove generacije je ili ne poznaju ili im je ostala u maglovitom sjećanju djetinjstva. Naricanje nad umrlim stvar je pogrebnih običaja i narikača, a samo je Gospod uskrsnuo po biblijskom predanju, ono što ljudi dokrajče ne uskrsava.
Uzalud je zaboravljeni dramski pisac i golootočki robijaš Aeksandar Popović na umoru devedesetih godina uskliknuo: "Bit će još Jugoslavije i bit će još socijalizma!" Zasad ih nema i u onom obliku u kojem ih je bilo nikad ih više neće biti. Što još ne znači da te ideje ne žive – jer nisu od jučer – i da će u nekim drugim vremenima doživjeti svoje sasvim drugačije, potpunije i sretnije ostvarenje. Valovi vremena prolaze i vraćaju se, nikada mirni, nikada isti, nikad...
