Kada govorimo o događanjima prije, za vrijeme i nakon ruskih predsjedničkih izbora, ovi su pomalo razočarali kada je riječ o kritičarima istih. Čini se kao da nije bila tako davno ta 2012. kada se cijela Europa uskomešala oko izbora u Rusiji i povratka Vladimira Putina s premijerske fotelje za onu predsjedničku.
Tko god je imao kreativnu ideju kako pokušati osporiti valjanost tih izbora taj je i pokušao. U tom nadmetanju posebno se istaknuo jedan hrvatski političar kojeg je OESS poslao u Rusiju da bude službeni promatrač. Kritizirao je ovo, kritizirao ono, a kada je uočio da mu izjave baš ne pune novinske stupce (zbog čega je u suštini i poslan u tu misiju) konstatirao je kako izbori nisu bili pošteni jer je Putin - prepopularan.
Od onda, na našu nacionalnu sramotu, nitko nije izašao u javnost s apsurdnijom izjavom, no bilo je jako puno kandidata. Aktualni tvrde kako se ruske predsjedničke izbore ne bi trebalo uvažiti jer stanoviti Aleksej Navaljni nije mogao biti jedan od kandidata - zabranjeno mu je. Kada se ta priča prenese u ovakvom informacijski-minimalističkom obliku onda to zvuči kao da u Rusiji postoji nekakav Navaljni kojeg se Putin jako boji te mu je, da ne izgubi vlast, zabranio da se kandidira.
Oni koji barem malo prate rusku politiku znaju koliko bi to bila smiješna konstatacija jer Aleksej Navaljni čak i prema njemu najsklonijim anketama mogao je očekivati maksimalno 3 do 4% glasova. No, ono što nije smiješno je količina ljudi koji o ruskoj politici ne znaju ništa dalje od naslovnica koje propagiraju priču o "pokradenom" Navaljnom. No, u iste naslovnice "ne stane" podatak da Navaljnom nije zabranjena kandidaturu zato jer je "opasan po status quo" već zbog činjenice da je osuđen zbog korupcije i drugih prijestupa.
Dakako, moglo bi se reći i da je to sve jedna velika kremaljska namještaljka protiv Alekseja. Dobro, recimo i da jest, ali to ne mijenja činjenicu da je popularnost istog u Rusiji daleko manje od primjerice kandidata Komunističke partije, a ni on nije sinoć imao nikakve šanse za pobjedom.
Ako Navaljni ne može onda može Ksenija Sobčak - iduća na liniji favorita Zapada. Njoj kandidatura nije bila zabranjena i dobila je veliku medijsku ekspoziciju, a kao starleta imala ju je i ranije. No, opet ništa - sinoć je osvojila 1,68%.
Dakle, ovo je zapravo situaciju koju imamo. Mnogi na Zapadu bi htjeli da se Putin makne, da nestane, ali čini se kako je to nemoguće izvesti demokratskim putem. Nije čak ni bitno koliko su izbori transparentni ili blindirani - činjenica je da na ruskoj sceni trenutačno ne postoji netko tko bi maknuo Putina s trona.
To što se Zapadu Putin ne sviđa i što im predstavlja geopolitičku prepreku, to prosječnog Rusa nije briga, štoviše, možda mu je Putin još i draži. Rezultati svakako idu tome u prilog - 2000. pobjeđuje s 53% glasova, 2004. sa 72%, 2012. sa 64%, a jučer s rekordnih 76%.
Nema sumnje kako je na svakim izborima Putin po Zapad bio sve veći i veći problem, ali nikada kao sada. Danas ga se tretira kao ultimativnu globalnu babarogu, despota svih despota, opasnost svih opasnosti, a Rusi su ga svejedno izabrali sa 76%.
Zapadni političari koji žele Putinov odlazak na bilo koji način često imaju jedno jako zločestu mantru u stilu "mi nismo protiv ruskog naroda, mi smo protiv ruskog vodstva". Malo kasno, jer dobar dio ruskog naroda omogućava postojanje te mrske ruske Vlade na čelu s Putinom. Oni malo "finiji" lideri na Zapadu svejedno "žale zajedno s ruskim narodom" što moraju trpjeti tu strahovladu, no oni s manjom dozom cenzure eksplodirat će u napadaju čiste rusofobije tvrdeći kako nije neprijatelj samo rusko vodstvo već i sam Rus jer on to vodstvo podržava.
Takva rusofobija mogla bi se komotno komparirati s fašističkim rasizmom i anti-semitizmom iz prve polovice 20. stoljeća, no ta gospoda bez cenzure zapravo kažu ono što "finija" struktura odbija reći javno.
Jačanje animoziteta prema Rusiji ima svoj početak, a kraj još nismo dosegli. Skepsa je uvijek postojala, ali pravi animozitet počeo se javljati negdje tijekom 2011. godine koja je i inače bila velika prekretnica za svjetska događanja.
Brutalna agresija na Libiju od strane NATO-a je još prošla, ali već tada je počelo rusko mrmljanje da to više neće moći. Drugim riječima, završila je era u kojoj je Rusija NATO-u pomagala prebacivati cisterne da bi ovi što bolje okupirali Afganistan, a to je rezultiralo pojavom dva snažna osjećaja - animozitet i strah. U kombinaciji egzistiraju i danas, ali još daleko jače. Svake godine oko Rusije se obruč sve više steže, kako vojno, tako i ekonomski i politički.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad se pak dovezao jutros iz Damaska do Istočne Ghoute u svom starom autu kako bi na fronti pozdravio vojnike. Da nije bilo Rusije ne bi se Assad jutros vozio nigdje jer bi vjerojatno bio na istom mjestu gdje je sada i Muammar Gaddafi, a cijela Sirija bila bi jedna velika Istočna Ghouta, fundamentalistička i po cijeli svijet opasna zemlja, ali bi kroz nju vjerojatno bez problema prolazio katarski plin i/ili drugi geopolitički interesi.
Zato, i zbog još dosta toga, Zapad želi Putina maknuti pod svaku cijenu. Ne žele da izgubi izbore (jer to je očito nemoguće), žele da po mogućnosti skonča onako kako je Assad trebao, a Gaddafi jest.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
