Politika na Mauricijusu možda je jedinstvena u svijetu. Na toj sićušnoj točki u Indijskom oceanu nema starosjedilačkog stanovništva. Svi u ovoj ogromno raznolikoj populaciji od 1,2 milijuna ljudi potječu od migranata bilo iz Afrike, Azije ili Europe. Kako se izbori održavaju i pobjeđuju u takvoj zemlji? Naime, 7. studenog, stanovnici Mauricijusa će dati odgovor na spornim nacionalnim izborima. Aktualni premijer Pravind Jugnauth iz vladajućeg Militantnog Socijalističkog Pokreta (MSM) borit će se za ostanak na vlasti, nakon što ga je u ministra financija u siječnju 2017. promovirao njegov odlazeći otac i prethodnik. Bivši premijeri Navin Ramgoolam iz Laburističke stranke i Paul Bérenger iz Mauricijskog militantnog pokreta (MMM) pokušati će ga zamijeniti. Na kocki je niz pitanja - kao što su briga za starije, dug, ekonomski rast, infrastruktura i turizam - a kandidati su proveli kampanju na konkurentskim platformama. Zemlja je pokrivena jarkim bojama: narančasto za MSM; ljubičasta za MMM; crveno-plava za laburiste i njegovog koalicijskog partnera Parti Mauricien Social Démocrate (PMSD). Na površini, ovo se može činiti prilično poznatim tipom izbora u kalupu sličnih izbornih demokracija širom svijeta. Ispod toga, međutim, postoji mnogo složenija i jedinstveno mauricijska dinamika.
Kad je 1968. otočje dobilo neovisnost, politička ideologija vjerojatno je bila bitna. Pola stoljeća kasnije, i nakon nekoliko prijelaza moći, teško je iznijeti istu tvrdnju. Umjesto toga, pobjeda na izborima većim dijelom je postala strateška igra pokretanja pravih kandidata - kako ih definiraju kasta, klasa i religija - na pravim mjestima. Zbir glasova populacije koja je sastavljena od brojnih različitih 'zajednica' prvenstveno je postala ponuda što je moguće više birača koji bi ušli u njihove okvire. Sam izborni sustav u zemlji fascinantan je primjer. Na izborima na Mauricijusu ljudi su podijeljeni u 21 izbornu jedinicu. U dvadeset izbornih jedinica Mauricijusa svaka bira tri zastupnika. Jedna izborna jedinica na manjem otoku Rodrigues šalje dva. Parlamentarci se biraju po većinskom sustavu. No, ujedno se proglašava 'najbolji gubitnik' kako bi se osiguralo da nijedna grupa nije prekomjerno zastupljena. U tom procesu, podaci iz popisa stanovništva iz 1972. godine koriste se za određivanje koje zajednice nisu osvojile 'dovoljan' broj mjesta. Taj sustav nije bez kritičara. Za početak, traži se da se svaki kandidat prijavi kao jedan od četiri skupine. Ustav kaže: 'stanovništvo Mauricijusa smatrat će se da uključuje hinduističku zajednicu, muslimansku zajednicu i kinesko-mauricijsku zajednicu; i svaki koji zbog svog načina života ne pripada jednoj od ove 3 zajednice, smatrat će se pripadnikom Općeg stanovništva, koji će se sam smatrati četvrtom zajednicom.'
Čak i ako netko prihvati da su religija i etnička pripadnost odgovarajuće odrednice izbornog položaja, skupine uvrštene u Ustav su kontroverzne. Kategorije 'hinduističke', 'muslimanske' i 'kinesko-mauricijske' prepune su nepisanih podjela. U međuvremenu, pojam 'opće populacije' izrazito je nespretan. Potonji objedinjuju veliki broj kreolskih stanovnika - povijesno marginaliziranih potomaka afričkih robova - sa svima ostalima koji se ne 'uklapaju' u ostale tri mogućnosti. Uključuje ljude mješovite baštine, nedavne doseljenike i ateiste. Kreoli su podložni strukturalnoj diskriminaciji na osnovu biračkih okruga koji su također razgraničeni protiv njih. Konačno, demografija Mauricijusa bitno se promijenila u 47 godina od popisa stanovništva 1972. godine. Moguće je, na primjer, da Hindusi nisu više većina. Uloženi su napori na reformi sustava, ali s malim pomacima.
Jasno je da je društvo podijeljeno na daleko više kategorija od četiri navedene u ustavu. U hinduističkoj zajednici kasta je od najveće važnosti. U ostale tri skupine klasa je često odlučujući faktor. Najlakši način da političke stranke dobiju mjesta je preslikati te podpodjele širom zemlje i kandidirati kandidate 'prave' pozadine u pravim područjima. Ključni dio kampanje je stoga detaljno prikazati ne samo broj, na primjer, hinduističkih birača na određenom području, već jesu li oni Telegu, Marathi, Ravived, Rajput, Vaish, Tamil ili Maraz. Stranke utvrđuju koji su muslimani Surcate, Maymons ili Kalkuteje. Razlikuju siromašne i bogatije kreolske, katolike i pripadnike Božje skupine. Velike se razlike prave između francusko-mauricijske aristokracije i radničke klase, a ponekad i između kineskih koji govore Hakka jezik i kantonski. Ako stranka može razraditi ove podjele i imati dovoljno kandidata s 'ispravnim' identitetom da ih pošalje u odgovarajuće izborne jedinice, to će im goditi. Mauricijus je dovoljno mali i životi ljudi su toliko povezani i isprepleteni da pametni birač može skenirati popis kandidata i iz samih imena pogoditi političku vjeru, klasu i obiteljsko porijeklo. S nekoliko strateških telefonskih poziva obično se može saznati koju školu kandidatova djeca pohađaju i u kojem supermarketu kupuju namirnice.
Oko izbora ova politika postaje osobna i zlobna. Kopanje po osobnoj prošlosti i pronalaženje 'kostura' u ormaru postaje nacionalni sport i svi koji imaju 'sjekiru' za napad mobiliziraju se. Međutim, nema stvarnih sjekira - jedino oružje su glasine, tračevi, povremeni propušteni e-mail ili bankovni izvod te tradicija širenja lažnih vijesti koje postoje mnogo duže od Facebooka. To ne znači da i drugi faktori ne igraju neku ulogu. Birači će imati mišljenje o djelovanju nacionalnih stranaka u cjelini i njihovoj politici, ali na to se gleda mnogo manje od njihove prosudbe pojedinih političara i ministara. Politika se brzo svodi na osobno, pogotovo jer su prijedlozi svih stranaka u osnovi varijacije na istoj širokoj socijalnoj državi. Odluke o glasanju manje se odnose na apstraktnu ideologiju nego na pojedince koji upravljaju i njihovu percipiranu etničku pripadnost.
Nakon izbora na Mauricijusu ta dinamika brzo umire. Ljudi odbacuju svoje političko gnušanje i transparente, prestaju ponavljati gadne priče i vraćaju se u dobrosusjedske odnose. Pobjednički kandidati zauzet će svoja mjesta pod pretpostavkom da će služiti svojoj naciji i svojim biračima, ali potrebe njihovih obitelji i proširene 'zajednice' dolaze na prvo mjesto. Gubitnici će prihvatiti rezultate prema saznanju da će imati još jednu priliku za pet godina. U vrijeme izbora, kao i gotovo uvijek, vjerojatno će postojati izuzetna tolerancija bez obzira na rezultate. To se izražava često ponavljanom Bhojpurijevom frazom - jay de - 'samo neka bude'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
