U unilateralnom djelovanju Maroko se odlučio povući iz saharske regije Alkrkrat, tampon zone između južne granice Zapadne Sahare i sjeverne granice Mauritanije. Nalazi se odmah iza pješčane barijere koju je marokanska vlada sagradila krajem osamdesetih kako bi zaštitila gradove u Sahari od napada boraca Polisarija, oslobodilačkog fronta Zapadne Sahare i naroda Sahravi. Radi se zapravo o najdužoj vojnoj sigurnosnoj ogradi na svijetu. Marokanska vojska je ostavila ovu tampon zonu kao i onu prema Alžiru kako bi izbjegla neugodnosti s dva velika susjeda tijekom svoje borbe protiv Polisarija. S obzirom da je Polisario stvorio svoje kampove u Tindufu u južnom Alžiru, Marokanci su se tako zaštitili od moguće optužbe za ulazak u alžirski teritorij.
Tampon zona se u domaćem žargonu naziva Švicarskom zbog slobodnog kretanja krijumčara i potpunog nedostatka bilo kakve vlasti u tom području. Tampon zona nije velika, radi se o komadu zemlje između posljednje marokanske carinske ispostave u Sahari i prve pogranične postaje na sjeveru Mauritanije. Stoga se marokansko povlačenje može shvatiti kao političko i simboličko, te je vezano za niz pokušaja Rabata da se poveća diplomatska moć Maroka. Prije svega je to odgovor na pozive novog glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa i pružanje ruke suradnje UN-u koji pokušava pronaći rješenje najdužeg sukoba na afričkom kontinentu.
Polisario je također dao svoje viđenje ovog 'povlačenja'. Oni smatraju da se radi o vojnoj pobjedi, iskorištavaju pozitivan javni publicitet, te time jačaju poziciju novog političkog vodstva nakon smrti velikog vođe Polisarija Mohameda Abdelaziza. On je od 1976. bio treći glavni tajnik fronta Polsario, te prvi predsjednik Sahravijske Arapske Demokratske Republike od 1982. te je na obje dužnosti ostao do svoje smrti u svibnju 2016. Kao sekularni nacionalist bio je spreman i na oružanu i na diplomatsku borbu za stvaranje Sahravijske Republike i odvajanje od Maroka. Naslijedio ga je predsjednik Sahravijskog nacionalnog vijeća Hatri Aduh, Abdelazizov bliski suradnik. Ta skupina sada mora nastaviti s borbom za osnivanjem Sahravijske države u regiji. Ta država formalno postoji i kontrolira nekih 20-25 posto teritorija bivše španjolske kolonije Zapadne Sahare, dok Maroko vlada ostatkom teritorija i naziva cijelo područje svojim Južnim provincijama. Glavni grad ove države je El-Aaiun, ali privremeno se vlada nalazi u Tifartiju. Mnoge afričke i latinoameričke zemlje priznaju Sahravijsku Republiku, među kojima su najvažnije Iran, Sirija, Kenija, Južnoafrička Republika i Meksiko, a ujedno ovu državu priznavaju Nigerija, Mauritanija, Mali, Alžir i Libija. Mnoge zemlje su prije priznavale Sahravijsku državu, ali su vremenom povukle svoje priznanje. Među njima su Indija, Afganistan, Kolumbija, Peru i Srbija.
Povlačenje Marokanaca je samo odraz diplomatske bitke u Afričkoj uniji, gdje se Maroko priključio nakon više od 32 godine odsustva. U širokom pismu summitu Afričke unije u Ruandi prošle godine marokanski kralj Mohamed VI. izrazio je želju svoje zemlje da opet postane članicom unije. Prije 32 godine Maroko se povukao iz Organizacije afričkog jedinstva, prethodnike Afričke unije, iz protesta zbog podrške skupine separatističkom pokretu Polisariju i priznavanjem Sahravijske Republike. Kralj je u srpnju prošle godine izrazio žaljenje i optužio Afričku uniju za potporu Polisariju, međutim nije izravno pozvao na suspenziju članstva Sahravijske države kao preduvjet za marokansko priključenje. Potporu Afričke unije Sahravijima opisao je kao nemoralnu, udar protiv međunarodnog legaliteta, podjelu Afrike te opisao cijenu koju je Maroko morao platiti za bolnu odluku napuštanja svoje institucionalne obitelji. Međutim, kralj je ujedno spomenuo da je bolje učinkovito djelovati izvana nego iznutra, te da Maroko vjeruje u mudrost Afričke unije i njezinu sposobnost obnove legaliteta i ispravljanja pogrešaka.
Mnogi dužnosnici Afričke unije smatraju da se Maroko priprema za novi oblik pritisaka, posebno na 16 afričkih zemalja koje su priznale Sahravije, te da stvori grupaciju koja bi radila pritisak za izbacivanje Polisarija iz članstva u ovoj kontinentalnoj organizaciji. Istog dana kada je marokanski vladar predao svoju poruku Uniji, 28 od 53 njezinih članica potpisalo je izjavu i predalo ju predsjedatelju Afričke unije Idrissu Debyu tražeći od njega pravno djelovanje za suspendiranje članstva Sahravija čime bi organizacija pomogla UN-u u naporima rješavanja sukoba. Istovremeno je čelnica Komisije Afričke unije Nkosazana Diamini-Zuma potvrdila podršku Unije zapadnosaharskoj nezavisnosti. Među potpisnicima nisu bili Egipat i Tunis, dvije zemlje koje brinu o odnosima s Rabatom zbog zajedničkog arapskog i sjevernoafričkog identiteta, dok je Alžir odbio bilo kakvu namjeru otkazivanja članstva Sahravijima. Zbog toga je tijekom ljeta i jeseni prošle godine marokanski tisak žestoko napadao odluke Egipta, Tunisa i Alžira.
Izjava 28 zemalja se ipak mora promatrati kao političku vrijednost, a ne kao legalnu akciju. Uz to, političke veze Egipta, Alžira i Južnoafričke republike kazuju zašto Kairo nije stavio svoj potpis na tu izjavu. Egiptu je suradnja s Alžirom i Tunisom u ovom trenutku važnija, posebice zbog zajedničke koordinacije djelovanja u smirivanju podijeljene vlade i borbe protiv Daeša u Libiji, što izravno prijeti egipatskoj nacionalnoj sigurnosti. Povratak Maroka u Afričku uniju će imati velike posljedice, osobito jer je Maroko važna zemlja u Africi s jakim vezama i značajnim utjecajem u zapadnoafričkoj regiji. Nije ta važnost samo političke i gospodarske prirode, već i kulturne i religijske. Neke muslimanske zemlje u Zapadnoj Africi hvale kralja Maroka u svojim hutbama petkom kao 'kalifa muslimana'. Kralj je ponovno održao govor na summitu Afričke unije u njezinom sjedištu glavnom gradu Etiopije Addis Ababi 31. siječnja. Tada je tražio otvaranje novih odnosa unutar afričkog bloka, a tijekom prošlih pola godina Mohamed VI. je putovao zemljama istočne Afrike i potpisivao političke i gospodarske sporazume.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
