Nikada do sad u svojim rukama investicijske banke nisu imale toliku moć koliku imaju upravo u ovom trenutku.
Akumulirana snaga došla je do te razine da su navedene skupine po prvi put odlučile preći Rubikon – i to u velikoj mjeri.
Zašto imati svoje ljude samo "iza" zastora i strahovati što će naši vrsni glumci napraviti kada stanu pred publiku? Zar nije vrijeme da eliminiramo i taj potencijalni rizik? Spustimo zastore, otarasimo ih se i stanimo pred ljude.
Možda ne ovako dramatiziran, ali takav zaključak donijet je prošle godine u jeku financijske krize.
Bankarske organizacije shvatile su kako je došlo vrijeme da gurnu svoje vlastite ljude u krupni plan.
Sukladno tome izveden je politički državni udar u Italiji. U činu koji nema nikakve veze s demokracijom na vlast je doveden bivši zaposlenik američke multinacionalne bankarske grupacije Goldman Sachs.
Bez previše rasprave "kralj gafova" Silvio Berlusconi povukao se kako bi u miru upravljao svojim medijskim carstvom, a udobnu fotelju preuzima tehnokrat Mario Monti.
Kada smo već pri terminu "tehnokracija", nužno je i kratko pojašnjenje istog. Tehnokracija je hipotetička forma vlasti u kojoj svu kontrolu nad zemljom imaju znanstvenici, stručnjaci i druge učene osobe.
Vladavina i struktura vlasti zasnovana je na znanosti i u tom modelu nema mjesta za političare i biznismene.
Nekome će ovakav oblik vlasti zvučati utopijski, nekome zanimljivo, nekome besmisleno. No, to uopće nije predmet ove analize. Činjenica je da aktualni premijer Mario Monti nema nikakve veze s teorijom tehnokracije. Pridjev mu se nadodaje isključivo zbog potrebe da se na neki način legitimizira razlog njegovog dolaska na vlast.
Monti nije tehnokrat, on je danas isto što je bio i svo ovo vrijeme – čovjek Goldman Sachs-a i pripadnik investicijko-bankarske elite.
Kada se jedan političko-ekonomski autoritet kalibra kao što je gđa. Merkel "divi" ekonomskim reformama Marija Montija, zar je uopće potrebno isticati što o istome misle domaći utjecajni autori?
U ovim teškim vremenima pripadnici te iste elite nam se serviraju kao "odlučni" spasioci.
Odlučni? Zar je odlučan potez drastično smanjivanje mirovina? Porast minimalnog staža za odlazak u mirovinu? Eliminacija svih teško izborenih socijalnih i radničkih prava?
Moramo se zapitati – kome i kakvom profilu ljudi je ovo "odlučan" potez?
Ovo su "odlučni potezi" onoj skupini koja zagovara rad i proizvodnju radnika do zadnjeg dana – uz plaću s kojom nikada neće živjeti život dostojan čovjeka.
Njihov ideal je slijedeći – s radnog mjesta ravno u grob. Ako je suditi prema novim mjerama upravo se ka tome idealu i korača - velikim koracima.
Barem krupni kapital ne mora skrivati svoje oduševljenje. Emma Marcegaglia – predsjednica udruženja poduzetnika ("Confindustria") rekla je kako u potpunosti podržavaju novu vladu i sve ekonomske mjere koje će poduzeti. Povodom najave temeljite liberalizacije tržišta Marcegaglia je rekla: "ne smije postojati više nijedan tabu".
Prečesto se zaboravlja da socijalna prava nisu postojala oduvijek, od mirovine do zaštite na radu – za sve to su se radnici itekako morali izboriti u određenom povijesnom trenutku. Ovo što je danas na snazi, što popularno nazivamo "mjere štednje" nije ništa drugo nego sasvim jasan čin oduzimanja svih teško stečenih prava.
Možda je najporažavajući podatak od svih činjenica da neki radnici, pod utjecajem silovite propagande, pozdravljaju ovakve poteze. Možemo se odmah zapitati i zašto?
Očito je u pitanju, bar djelomično, individualizam u svom najisturenijem obliku. Osoba s relativno dobrim primanjem počinje živjeti u svijetu iluzije misleći kako je takvo stanje permanentno. Ne samo da je takav stav jako opasan po psihičko zdravlje te osobe (ako dođe u situaciju da iz iluzije pređe u stanje stvarnosti što bi moglo biti inducirano mogućim otkazom, drastičnim smanjenjem primanja ili sl.) već također pokazuje i kronični nedostatak solidarnosti.
Nadalje, država tone u duboku recesiju. Prema prognozama državni BDP će se u 2012. smanjiti za 1,5 %. Institut za statistiku također upozorava kako je 1 od 4 stanovnika Italije u opasnosti od kroničnog siromaštva.
Uz već spomenut napad na mirovine, druga komponenta mjera štednji je povećanje PDV-a s 21 na 23% što će povećati cijenu energenata i porez na nekretnine, sve to će najviše pogoditi stanovnike nižeg i srednjeg imovinskog ranga.
Cijene nafte i plina su od 1.1.2012. porasle za 5%, struja za 3%. Izračunato je kako će duboko zaduženi vlasnici nekretnina (80% populacije) u prosjeku plaćati 800 eura više poreza.
Mjere štednje već su znatno pogodile kupovnu moć građana. Prodaja u vrijeme blagdana pala je za čak 18% u usporedbi s proteklom godinom. Ovdje je svakako zanimljivo spomenuti kako se znatan pad nije dogodio baš svugdje – luksuzna shopping avenija "Via Montenapoleone" u Milanu, kojom dominiraju skupi butici, imala je porast prodaje od čak 25% ove godine.
Sitan detalj, ali itekako značajan.
U konačnici – najvažnija komponenta novog Montijevog plana "štednje" – osigurati da se bogati nastave nesmetano bogatiti, po mogućnosti više no ikad do sad. U planu nisu predviđene nikakve mjere protiv izbjegavanja plaćanja poreza, što je učestala praksa među talijanskom elitom.
Nadalje, korporacijama i velikim kompanijama dati će se ono što im ni Berlusconi nije uspio podariti - ukidanje članka 18. u Zakonu o radu.
Drugim riječima, ukida se mjera po kojoj do sada velike kompanije (preko 15 zaposlenika) nisu mogle masovno otpuštati radnike bez ikakvog povoda.
Berlusconi je u više navrata pokušao ukinuti taj zakon, ali nikada nije uspio.
2002. na ulicama Rima se okupilo čak 3 milijuna radnika koji su prosvjedovali protiv takvog pokušaja i vlada je morala odustati.
Također katoličkoj crkvi nije uveden porez na nekretnine – detalj koji talijansku blagajnu godišnje košta oko 3 milijarde eura.
(Dok ovo pišemo Vatican Radio objavio je vijest kako su se danas u popodnevnim satima sastali Papa Benedikt XVI i premijer Mario Monti. Zaključeno je kako će "nastaviti dobru suradnju na konstruktivan način").
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
