Kriza socijaldemokracije je najuže povezana s novom sve izrazitijom neravnotežom između kapitalizma i demokracije. Vremenom su se pogoršali uvjeti vezani za pristup tehnokratskog tipa, ali i oni vezani za borbeniju tradiciju radničkog pokreta.
Kako bi spasila svoju političku važnost Socijaldemokracija mora ponovo otkriti svoj utopistički projekt, u cilju uspostavljanja ravnoteže između univerzalne osnove demokracije i partikularnih interesa kapitala.
U zlatnom periodu nakon Drugog svjetskog rata Socijaldemokracija je efikasno uspjela pripitomiti i obuzdavati životinjske instinkte kapitala. Danas po mišljenju mnogih ona to više nije u stanju. Ako se želi boriti za jednake mogućnosti za sve, takav emancipatorski projekt mora uspjeti promijeniti strukture vlasti kako politike tako i ekonomije. A to neizbježno izaziva reakciju onih, koji su, na protivnoj strani, živo zainteresirani da se sačuva postojeće stanje stvari.
Kako bi porazio otpore onih, koji se dižu u obranu izvora prihoda, ideologije i rente, što proističu iz njihove privilegirane pozicije, svaki emancipatorski projekt mora biti sposoban da izrazi vlastitu snagu i moć. Historijski, ta moć zavisi o sposobnosti radničke klase da mobilizira mase.
Izborne pobjede Socijaldemokracije dale su joj snagu da se služi državom, kako bi garantirala jednake mogućnosti svima. Masovni štrajkovi i protesti dali su moć sindikatima da pregovaraju sa čvrste pozicije sa kapitalističkom suprotnom stranom. Međutim, dva noseća stuba radničkog pokreta, a to su partije i sindikati, danas su daleko manje u stanju mobilizirati te izvore snage. Duboki uzroci opadanja njihovog utjecaja leže u društvenoj slici, koja je osakatila moć partija, sindikata te radničkog pokreta. A treba otvoreno kazati, bez sakrivanja, da je Socijaldemokracija i sama sebi zadala ozbiljne udarce, napuštanjem utopijskog projekta.
Vanjske strane slabljenja Socijaldemokracije
Ključ procesa, koji su u tijeku, uzrokovala je neravnoteža moći Socijaldemokracije i kapitalizma. U znaku ideologije koja demonizira državu i glorificira tržište, sve zapadne zemlje doživjele su kako dobija zamah razaranje socijalne države. Četrdeset godina neoliberističkih politika dramatično su narušile ravnotežu u redistribuciji novca, podijelili su društva i jako oslabili države.
Kad je potom otkrivena strukturalna nestabilnost financijskog kapitalizma bilo je već prekasno, da bi se krenulo u suprotnom smjeru. Multinacionalne kompanije i velike banke nisu samo izobličile tržišta, nego dovele do stanja u kojem globalne financijske tokove demokratski sistemi nisu više u stanju kontrolirati. Brak kapitalizma i demokracije došao je do svog kraja.
Neoliberalisti smatraju da tržišta moraju biti iznad država, ukoliko se želi stvarati bogatstvo; posljedica je da je država g...
Kako bi spasila svoju političku važnost Socijaldemokracija mora ponovo otkriti svoj utopistički projekt, u cilju uspostavljanja ravnoteže između univerzalne osnove demokracije i partikularnih interesa kapitala.
U zlatnom periodu nakon Drugog svjetskog rata Socijaldemokracija je efikasno uspjela pripitomiti i obuzdavati životinjske instinkte kapitala. Danas po mišljenju mnogih ona to više nije u stanju. Ako se želi boriti za jednake mogućnosti za sve, takav emancipatorski projekt mora uspjeti promijeniti strukture vlasti kako politike tako i ekonomije. A to neizbježno izaziva reakciju onih, koji su, na protivnoj strani, živo zainteresirani da se sačuva postojeće stanje stvari.
Kako bi porazio otpore onih, koji se dižu u obranu izvora prihoda, ideologije i rente, što proističu iz njihove privilegirane pozicije, svaki emancipatorski projekt mora biti sposoban da izrazi vlastitu snagu i moć. Historijski, ta moć zavisi o sposobnosti radničke klase da mobilizira mase.
Izborne pobjede Socijaldemokracije dale su joj snagu da se služi državom, kako bi garantirala jednake mogućnosti svima. Masovni štrajkovi i protesti dali su moć sindikatima da pregovaraju sa čvrste pozicije sa kapitalističkom suprotnom stranom. Međutim, dva noseća stuba radničkog pokreta, a to su partije i sindikati, danas su daleko manje u stanju mobilizirati te izvore snage. Duboki uzroci opadanja njihovog utjecaja leže u društvenoj slici, koja je osakatila moć partija, sindikata te radničkog pokreta. A treba otvoreno kazati, bez sakrivanja, da je Socijaldemokracija i sama sebi zadala ozbiljne udarce, napuštanjem utopijskog projekta.
Vanjske strane slabljenja Socijaldemokracije
Ključ procesa, koji su u tijeku, uzrokovala je neravnoteža moći Socijaldemokracije i kapitalizma. U znaku ideologije koja demonizira državu i glorificira tržište, sve zapadne zemlje doživjele su kako dobija zamah razaranje socijalne države. Četrdeset godina neoliberističkih politika dramatično su narušile ravnotežu u redistribuciji novca, podijelili su društva i jako oslabili države.
Kad je potom otkrivena strukturalna nestabilnost financijskog kapitalizma bilo je već prekasno, da bi se krenulo u suprotnom smjeru. Multinacionalne kompanije i velike banke nisu samo izobličile tržišta, nego dovele do stanja u kojem globalne financijske tokove demokratski sistemi nisu više u stanju kontrolirati. Brak kapitalizma i demokracije došao je do svog kraja.
Neoliberalisti smatraju da tržišta moraju biti iznad država, ukoliko se želi stvarati bogatstvo; posljedica je da je država g...
