Veliki geopolitički izazovi sigurno ne bi trebali biti riješavani isključivo od strane velikih sila jer im se na taj način daje monopol za hegemoniju. U isto vrijeme male zemlje, ako žele zauzeti stav najčešće to čine iz perspektive vlastitih interesa, da ostave dugoročan pečat kako bi se moglo reći da su podržale ovu ili onu stranu. Danas velikih izazova ne nedostaje, a male zemlje najčešće dozvoljavaju da budu nošene strujom svojih većih saveznika. U tom slučaju zauzimanje stava i nije baš autentična politika već samo ponavljanje onog što se iz moćnijeg centra od manjih očekuje.
U Hrvatskoj sad već desetljećima nakon raspada SFRJ njeguje se vanjska politika koja se svodi na "zabranu talasanja". U mnogo navrata je rečeno, prikazano kao kakva mudrost, da je za zemlju takve veličine i takvog utjecaja bolje da se ne ističe previše, a kad i ima nešto za reći da to bude u skladu s njihovim nadređenima. Primjera je jako puno, uključujući i aktualni koji se tiče pandemije. Ovih dana, dok se spominje mogućnost uvođenja obaveznog cijepljenja, iznose se "argumenti" na osnovi "tako je dinamika i u ostatku Europske unije". Pritom se, dakako, ne misli na cijelu EU već njezine moćnije predstavnike. Lokalna situacija se ne uzima dovoljno u obzir te se polazi od pretpostavke da je bolje slijediti veće igrače.
Ovih dana imamo zanimljivu debatu u Francuskoj po pitanju borbe za ljudska prava i "uvozu" takve borbe. Francuski aktivisti se bune ističući kako su oni i više nego kompetentni voditi svoje bitke bez da iste budu posve utopljene u tzv. "woke" žargon koji dolazi iz pravca SAD-a i Britanije. I u pravu su. Zašto bi progres morao biti uvozan? Jasno, jedna Francuska koja ima povijest aktivizma može čvrsto ustati protiv stranih oblika i reći kako se ne može njoj nešto nametati što je ona gotovo pa izumila. Manje zemlje, kao što je Hrvatska, često nemaju ni volje ni ideje započinjati nešto što je autentično i - nazovimo to tako - "domaće" . Zbog te činjenice i "progres" se uvozi i to putem raznih neprofitnih organizacija koje dostavljaju gotove šprance po pitanju kako bi otpor trebao izgledati i protiv koga bi morao biti usmjeren. Sve to u konačnici izgleda krajnje sintetički i s malom stvarnom lokalnom potporom.
Ako pak govorimo o većim izazovima, primjerice aktualne napetosti između Rusije i Ukrajine ili pak SAD-a i Kine, što o svemu može reći Hrvatska a da ne izgleda kao da je riječ o još jednoj sintetičkoj špranci? Mogla bi puno toga, ali samo teoretski. Zemlja koja je ne tako davno prošla rat mogla bi biti važan akter u promociji anti-ratnih sentimenata, pacifizma. Mogla bi ići i korak dalje te se podsjetiti na godine vlastite nesvrstanosti u okvirima bivše SFRJ jer taj koncept, naročito u vrijeme stvaranja novog Hladnog rata, postaje važniji no ikad.
Puno bi se dobrih poruka dalo poslati, u teoriji. U praksi pak dobivamo ono što se moglo i očekivati - sintetičko svrstavanje po principu da je to za Hrvatsku kao "malu zemlju" dobro. Ta navodna mudrost opravdava se dodatno tvrdnjama da su vremena ponovno napeta, ne samo na istoku već i kod nas na Balkanu, pa bi zato, valjda, trebalo se na vrijeme dodatno deklarirati gdje stojimo i na čijoj strani. Ispravan stav je potpuno suprotan - Hrvatska bi baš u ovom trenutku morala forsirati nesvrstanu agendu ne bi li dugoročno bila izuzeta iz previranja i konflikata koji mogu uslijediti.
Neki će reći da Hrvatska kao EU i NATO članica "mora" zauzimati stranu. Ne, nije točno. U konačnici i taj samonametnuti koncept "male zemlje" može imati svojih prednosti. Misli li netko da je u širem kontekstu geopolitičkih sukoba velikim silama zaista toliko bitno za koju opciju će se jedna Hrvatska opredijeliti? Ići u takva opredjeljivanja može se po percepciji vlastite navodne važnosti čak i kad iste nema.
Ipak, dio hrvatske političke klase očito misli da je dobro vrijeme za prikupljanje političkih bodova, bilo osobnih ili nacionalnih. Tako je hrvatski premijer Andrej Plenković ovih dana posjetio Ukrajinu te se tamo sastao s ukrajinim predsjednikom Volodimirom Zelenskim kako bi s njim raspravio situaciju na istoku zemlje i mogućnosti implementacije tzv. "hrvatskog scenarija" za Donbas. Jasno je na što se pritom misli - zauzimanje separatističkih regija silom po uzoru na oslobađanje hrvatskih teritorija koji su početkom 90-ih bili pod kontrolom tzv. Krajine.
Još otkako je kriza u Ukrajini eskalirala prije 7 godina rade se ovakve komparacije. U toj priči je valjda Hrvatska Ukrajina, Srbija je Rusija, a Jugoslavija SSSR. Dobro, neke stvari se možda i podudaraju. Nažalost svi spomenuti akteri imaju svoje ekstremne nacionalističke elemente, a neki se zbog toga "dobro razumiju". Nije tajna da su neki iz Hrvatske za vrijeme rata u Donbasu odlazili tamo i borili se u sklopu notorne bojne Azov. To je samo po sebi kontroverzno imajući u vidu kako i Zapad ne negira činjenicu da je riječ o bojni koja glorificira neo-nacizam, no još je i više poražavajuće kako se ta vijest prenosila po nekim domaćim medijima u stilu "naši dečki se bore...".
Ali Plenković i Zelenski pričaju o "hrvatskom scenariju" dok se preko puta granice gomila sad vjerojatno i više od 100.000 ruskih vojnika i tu brojne komparacije prestaju. Ipak, ako dođe do ukrajinske ofenzive na Donbas neki u Zagrebu bi se, čini se, voljeli dičiti kako je u tijeku "hrvatski scenarij II", no taj scenarij može lako biti i uvertira u ogroman rat u Europi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
