Prije početka 16. Summita nesvrstanih zemalja, koji se, zajedno s radom Ministarske konferencije, održavao u Teheranu od 25. do 31.kolovoza 2012., na "Information Clearing House" web stranicama postavljena su, sasvim nenamjerno, dva vrlo prigodna dokumentarna filma.
Jedan, "NATO's Secret Armies" (snimljen 2009. godine, autor Andreas Pichler) govori o terorističkim akcijama desničarske tajne organizacije Gladio, vršenim po zemljama zapadne Europe (Njemačkoj, Belgiji, Italiji) da bi se za terorizam optužili i tako diskreditirali ljevičarski pokreti koji su poslije Drugog svjetskog rata nezadrživo jačali širom Zapadne Europe, a drugi, iz 1998, "The Secrets of the CIA", Jamesa Otisa, je o subverzivnim akcijama pomoću kojih su vršene promjene režima u neeuropskim zemljama širom svijeta, između ostalog i zemljama osnivačima Pokreta nesvrstanih iz Afrike, Azije i Latinske Amerike.
U filmu nekadašnji agenti CIA-e - koji su kao Bradley Manning i Julian Assange, ili prije njih Daniel Ellsberg, promijenili mišljenje i stranu za koju se bore - sami iznose zastrašujuće istine o tome na koje su sve načine podrivali revolucionarne oslobodilačke pokrete i kojim tajnim intervencijama mijenjali režime u Kongu, Kambodži, Indoneziji, Gvatemali, Čileu, Nikaragvi, radili protiv Kube, Meksika, Venecuele.
Bilo je dobro podsjetiti se kakve su bile povijesne okolnosti pod kojima se tijekom proteklih pedeset godina Pokret nesvrstanih razvijao.
Prikazivanjem ovakvih filmova izbjegla se situacija u kojoj se često nalazi Kuba, čije se pedeset i dvije godine revolucije 'ocjenjuju', a da se ni jednom čak i ne spomene činjenica da se život na Kubi (pa i revolucija) odvija pod polastoljetnim embargom koji su otoku nametnule SAD.
Ako je Summit bio prilika da se jasno sagledaju uspjesi i neuspjesi Pokreta, dobro je bilo podsjetiti se tko se u svijetu desetljećima zalagao za ideju miroljubive koegzistencije i suradnje među narodima, a čiji je interes bio da se neprestano sije razdor, da bi se nekadašnji europski osvajači ponovo vratili na teritorije koje su stoljećima kontrolirali, ne kao ono što stvarno jesu, ratni huškači i profiteri, već kao NATO mirotvorci i još jednom - 'civilizatori'.
Godine 1961. kada je početkom rujna u Beogradu održan prvi Summit nesvrstanih i Jugoslavija bila jedina europska zemlja koja je u ostvarenje ideje nesvrstanosti investirala, neki događaji s drugih dijelova svjetske scene nameću se kao parametri koje treba imati na umu pri izvođenju političih analiza.
Listopada 1961., mjesec dana poslije osnivačke konferencije Nesvrstanih u Beogradu, Francuska u Parizu ubija i u Senu baca Alžirce koji prosvjeduju i poslije završetka Drugog svjetskog rata i oslobađanja Francuske od njemačke okupacije i sami traže slobodu i nezavisnost.
Više od petnaest godina poslije trijumfalne pobjede nad Hitlerovom rasnom diskriminacijom, Francuska im slobodu i nezavisnost nije dragovoljno dala. Rat protiv Fašizma trajao je četiri, a borba Alžira za dekolonizaciju osam godina. O tim događajima tek nedanvno su za šire narodne mase progovorili filmovi Michaela Hanekea i Rachida Bouchareba, a o udžbenicima iz kojih je poslije Drugog svjetskog rata Frantz Fanon učio da je alžirski mozak radikalno drugačiji od mozga bijelog čovjeka i da su Alžirci genetski kriminalci, još uvijek se uglavnom ne govori.
U Americi su 1961. ubijani od batina bijelci i crnci koji su u autobus ulazili zajedno, kršeći rasističke zakone koji su nalagali strogo poštivanje diskriminacije. O tim događajima je 2011. godine sjajan film (Freedom Riders) snimio afroamerički redatelj Stanley Nelson.
Nasuprot događajima u Francuskoj i Americi, Kuba je tijekom 1961. nevjerojatnom akcijom solidarnosti za jednu godinu oslobodila svoj otok nepismenosti. Unatoč ovakvim činjenicama, čudnovatim revizijama povijesti Jugoslavija i Kuba se sotoniziraju, a Francuska i SAD, usprkos svemu, promoviraju kao kolijevke demokracije i iskonske zaštitnice ljudskih prava.
Bilo je dobro podsjetiti se u Teheranu da zemlje članice Pokreta nesvrstanih predstavljaju dvije trećine članstva Ujedinjenih Naroda i da, zajedno sa zemljama promatračima (Brazil, Kina) i gostima (Rusija) zastupaju ogromnu većinu čovječanstva.
Po demokratskim principima u koje se zaklinju (ili bolje rečeno iza kojih se zaklanjaju) velike svjetske birokracije, uključujući i Ujedinjene Narode, volja članica Pokreta nesvrstanih, globalne većine, mogla bi radikalno promjeniti svijet i rehabilitirati istinu.
Na 16. Summitu, primjera radi, sve zemlje članice založile su se za budućnost bez nuklearnog naoružanja, ali i za svima dozvoljeno korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Vrijeme će pokazati da li će ovoj demokratski izraženoj volji većine, velike sile (takozvane kolijevke demokracije), dozvoliti da zaživi.
Na 16. summitu Nesvrstanih u Teheranu podržana je Palestina, osuđeno kršenje međunarodnog prava, iskazano neslaganje sa sankcijama licemjerno uvedenim Kubi, Iranu, Bjelorusiji, Siriji, i drugima, ukazano na sramno stvaranje ratom i ekološkim katastrofama raseljenih lica i izbjeglica, 80% od kojih su s teritorija Bliskog Istoka. Inzistiralo se na demokratizaciji Ujedinjenih Naroda, preko reforme ili potpunog ukidanja Vijeća sigurnosti; ukazivalo se na nemoć i besmislenost deklaracija koje se iz godine u godinu izglasavaju o ukidanju embarga Kubi ili o nezakonitosti zida (dva puta višeg i mnogo kolometara dužeg od Berlinskog) koji Izrael podiže u Palestini.
Više puta je skrenuta pažnja na nade koje se polažu u konferenciju o međunarodnom pravu i zakonima (the Rule of Law at the National and International Levels), koja se 24. rujna treba održati za vrijeme 67. zasjedanja Generalne skupštine.
Predsjednik Ugande Yoweri Museveni govorio je prvog dana Summita o apsurdu demokracije koju velike sile (SAD i NATO) utjeruju bombama (Bombing for Democracy); podržavajući prijedlog o razoružanju predsjednik Palestine, Mahmoud Abbas, govorio je o Hirošimi, koju je osobno posjetio, i o opomeni koju taj grad predstavlja svima koji imaju nuklearno oružje i njime prijete susjedima. Premijer Butana inzistirao je na sreći koja treba biti mjerilo uspješnog života, nasuprot novcu i 'uspjehu' onako kako ih, kao izvor sreće, definira Zapad.
S govornice Summita hvaljena je Kuba zbog solidarnosti koju dosljedno nastavlja pokazivati prema svim narodima koji ne odustaju od borbe za nezavisnost, pravdu i slobodu.
Govornici su često spominjali Jugoslaviju, najpotresnije od svih podpredsjednik Zambije, Guy Scott. Ovaj bijeli predstavnik zemlje crnog kontinenta rekao je da je Zambija desetljećima kažnjavana zato što je podržavala sve pokrete za oslobađanje i dekolonizaciju Afrike (posebno Rodezije, Angole, Mozambika).
U tome, kazao je Scott, Zambija nikada ne bi uspjela da nije bilo velikog prijateljstva između predsjednika Kennetha Kaunde i Maršala Tita i Jugoslavije.
Afrika tu pomoć u borbi za slobodu nikada neće zaboraviti. Iako Jugoslavije više nema, Guy Scott je svoj govor na 16. Summitu Nesvrstanih završio riječima: "Srbijo, pridružite nam se. Toliko nam nedostajete!"
Teško je bilo suočiti se, u toj rečenici, s pogibeljnim putem kojim je pošla Srbija.
Samo sedam godina poslije nezakonitog napada NATO-a i tona klasičnih, kazetnih i uranijskih bombi koje je Euroatlantski savez bacio na Srbiju i Crnu Goru, godine 2006. povodom 14. Summita Nesvrstanih u Havani, u ime srpskog naroda, 'osobođena' štampa Srbije piše:
"Iako je jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Srbije članstvo u NATO-u, diplomati Srbije tvrde kako Srbija ima veliki interes da očuva veze s nesvrstanim zemljama".
Na kojem je referendumu Srpski narod kao prioritet svoje vanjske politike istaknuo članstvo u NATO-u?
Mora da je logika koja se slijedi ista kao i u slučaju Češke, kada je prosvjed naroda protiv postavljanja američkog nuklearnog naoružanja po Češkoj zanemaren, a veliki oslobodioc Vaclav Havel, objasnio da važne odluke poput te o nezavisnosti zemlje, ne može donositi narod, (kojem je na velika zvona izborio 'demokraciju') već "eksperti vlade".
U završnici susreta, predstavnik Srbije na Summitu u Teheranu zahvalio se Nesvrstanima na podršci koju su dali Srbiji po pitanju Kosova, odnosno po pitanju prava svake zemlje na očuvanje teritorijalnog integriteta. Nije bilo objašnjeno zašto se Srbija želi udružiti ne s Nesvrstanima već upravo s onima koji su joj pravo na teritorijalni integritet osporili i na oslobođenom Kosovu (oslobođenom od Srba i Srbije) nametnuli koncepciju slobode koju zagovaraju u Bondsteelu, jednoj od najvećih vojnih baza koju Amerika posjeduje.
Bilo je na Summitu i drugih paradoksa, posebno u ocjeni situacije u Siriji i ostalim djelovima zahvaćenim takozvanim "Arapskim proljećem". Retorika zemalja koje su u toj regiji izgubile nezavisnost i opstaju pod američkom okupacijom i patronatom (Egipat, Afganistan, Irak), bila je u vidnom raskoraku sa svima dobro poznatim ali nespomenutim političkim činjenicama.
Jedan paradoks potkrao se i Iranskim liderima koji su svoje uvodne govore završili komentarom da je Marksizam mrtav, kapitalizam diskreditiran, te da je djelotvoran samo put islamskih revolucija. Priželjkujući kraj marksističkim idejama, našli su se na pozicijama svog najljućeg neprijatelja, Amerike, koja kraj marksizma odavano priziva i najavljuje.
Takvim idejnim 'savezništvom' Iran se stavlja u opasnost da antagonizira neke još uvijek moćne faktore u Rusiji i Kini, a da ne govorimo o Latinskoj Americi, koja je u nekoliko maha reagirala na izrečenu nesmotrenost.
"Mi smo ponosni na svoj kršćanski socijalizam", rekao je predstavnik Nikaragve, govoreći i u ime svih lidera Latinske Amerike koji su izveli uspješne revolucije upravo kao zagovornici Teologije osobođenja, kombinacije kršćanskog i marksističkog humanizma.
No, paradoksi su bili vidni i zbog svoje vidljivosti, u sklopu svega što je Summit pokazao, njihovo uklanjanje postavljeno je kao glavni dio radnog zadatka koji se pred članicama Pokreta nalazi.
Nije bilo zataškavanja niti poricanja - izbjegavanja nesuglasica. Moj prijedlog Summitu, iznijet dužnosnicima iranskog Ministarstva za kulturu, bio je da se radi revitalizacije Pokreta za mlade osnuje Ljetnja škola Nesvrstavanja, u kojoj bi vrhunski predavači razgovarali s polaznicima o smislu i daljem razvoju pokreta, ali bez novčane nadoknade.
I to je lekcija koju mladi trebaju ponovo naučiti – da postoje stvari koje se rade iz uvjerenja i vjere u pravednije uređenje svijeta, a ne zbog profita.
Dan poslije summita južnoafrički svećenik, Nobelovac Desmond Tutu, inzistirao je da Tony Blair mora biti izveden pred Haški tribunal zbog laži koje su upotrijebljene da opravdaju napad na Irak.
Tutu je demonstrativno napustio afričku konferenciju na kojoj je trebao sjediti pored Busha i Blaira, ne samo zato što je Blair toj konferenciji uopće prisustvovao, već i zato što je svoje pojavljivanje naplaćivao ogromnim honorarima.
I Desmond Tutu se tako na svoj način složio da nam takvi 'učitelji' ne trebaju.
Pokret nesvrstanih bio je i treba da ostane nešto sasvim drugo – alternativa u koju i danas vrijedi investirati i na kojoj, zajedno s ostalim tako brojnim zemljama svijeta, vrijedi raditi.
O autoru teksta:
Ljiljana Bogoeva-Sedlar, profesor engleske i američke književnosti na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Nišu
Član Katedre za teoriju i povijest FDU, redoviti profesorPoštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
