Ljepota ponavljanja i užitak propuštanja: Od naše svakodnevnice do svih likova u kafiću Renea Artoisa i dnevne vremenske prognoze Davida Lyncha - ritualima protiv neomanije, FOMO-a i tiranije izbora

Često se kaže kako nije dobro "upasti u rutinu", a to će se nerijetko reći za kakav par koji je možda već postao sam sebi dosadan - ali postoje razne "rutine", svakako i one koje nam možda kronično nedostaju. Bez ikakve rutine brzo ćemo se naći na udaru "tiranije izbora", naizgled beskonačnim novitetima, opcijama, stalnim promjenama...

Ali kažu ljudi ne vole promjene kao i to da jedino što je sigurno onda su to promjene! Dakle, treba li stremiti više rutini ili novitetima? To je već pitanje koje bi si svatko vjerojatno trebao sam odgovoriti, ali slobodno možemo reći da bi neka ravnoteža bila idealna, neki savršen omjer poznatog i nepoznatog.

U tom smislu ovo "poznato" počelo se nekako gubiti upravo zbog izbora koji postaje sve veći i veći. Ne tako davno ljudima je vjerojatno išla na živce činjenica da na TV-u imaju svega 2 ili 3 kanala. Danas neki pak na to vrijeme gledaju s nostalgijom. Zašto? Pa zar nisu tada "kukali" da žele više izbora i maštali o tome kako će jednog dana "surfati po kanalima" pregledavajući ih na stotine? Jesu, a sad kad su sve to i dobili ogroman izbor ih počinje opterećivati.

Prepoznatljivo je često smirujuće, predvidljivost može biti opuštajuća, a upravo zbog toga ljudi (pa i životinje) od pamtivijeka imaju rituale. Čovjek je dugo vremena živio posve okružen i usmjeren tim ritualima. Ponekad su i stoljeća morala proći da bi se nešto promijenilo u onom vrlo konkretnom smislu, u obliku kakve prekretnice bilo da je riječ o tehnološkoj, političkoj, prirodnoj ili pak tek idejnoj.

Da, nekad su stoljeća trebala proći za čistu količinu promjene kojoj smo mi danas možda izloženi kroz svega godinu dana, često čak i manje od toga. Ne čudi stoga da čovjek i danas teži ritualima, navici, stvarajući si na taj način barem privid da se stvari oko njega ne mijenjaju.

Danski psiholog Svend Brinkmann napisao je knjigu zanimljivog naslova - "Užitak propuštanja". Jasno, ovo je izvedenica na poznati FOMO fenomen (od eng. "Fear of missing out", u prijevodu "Strah od propuštanja) koji je postao vrlo prisutan u 21. stoljeću. Ukratko, FOMO je osjećaj, ili pak percepcija, da se drugi ljudi, negdje, zabavljaju bolje od nas, da žive živote koji su bolji od nas, a mi to sve "propuštamo". Razumljivo, FOMO fenomen izaziva duboki osjećaj zavisti te ima jak utjecaj na samopoštovanje pojedinca. Nije tajna da društvene mreže poput Facebooka i Instagrama snažno potiču FOMO.

No, očito postoji "lijeka" za to stanje, a jedan od načina upravo spominje i Brinkmann argumentirajući kako je predvidljivo terapeutski, a naročito rituali. Zapravo rituali su jedan od rijetkih načina borbe protiv spomenute tiranije izbora. Činjenica jest da je svijet oko nas angažiran na tome da nas stalno poziva da probamo nešto novo, kupimo nešto novo, svi se itekako bore za našu pažnju gdje god da krenuli, a naročito kad upalimo naša računala i telefone.

Brinkmann nije jedini koji će reći da bi za naše općenito stanje bilo najbolje da jednostavno ignoriramo svu tu silnu ponudu oko nas, ali daje zanimljiv i krajnje jednostavan pristup - samo činite ono što ste uvijek činili. Drugim riječima, sugerira nam da svoju pažnju usmjerimo na ono što znamo, nešto što nam je dobro poznato, a ne nešto novo.

Jasno, nije lako s obzirom na količinu stimulansa oko nas, a znanstvenici ističu kako čak u mozgu postoji jedan dio, kao "lampica" koja se pali čim naše oči ugledaju nešto novo. Zbog toga bi bilo dobro čuvati se od prekomjernih mogućnosti jer čini se da biološki nismo baš jako dobri u pružanju otpora.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.