U bivšim sovjetskim srednjoazijskim republikama poznato je zaziranje od islamističkih političkih stranaka. Ono malo slobode što su te političke opcije imale, unatoč velikim potencijalima s obzirom na većinsko muslimansko stanovništvo Srednje Azije, vrlo brzo su nestale uslijed autoritarne vlasti koja u sekularizmu vidi sigurnost svog položaja. Zbog toga je u Srednjoj Aziji došlo do male renesanse sufijskih pokreta koji sada sve više ulaze u političke vode.
Sufizam se smatra islamskim misticizmom i narodnim shvaćanjem islamske vjere, odnosno filozofijom čija je najveća osobina tolerancija. Tijekom vremena, sufizam je prihvaćen u narodu, društvenim skupinama pa čak i vlasti. No, sufizam se često počeo širiti u pojedinom području i pojedinom vremenu kada je politika postala previše krutom, a društveno djelovanje previše ograničeno. Kao jedan od najtradicionalnijih dijelova društvenog života mnogih muslimanskih zajednica, sufizam je pomogao opstanku uvriježenih ideja i vrijednosti. Naravno, ovakav opis sufizma je pretjerano pojednostavljen, jer ga usložnjava mnogo drugih sastavnica vezanih za prostor i vrijeme, uključujući međuvjerski dijalog, konzervativne vrijednosti, povezanost s lokalnim predislamskih vjerovanjima, predanost Bogu, meditacije i ulaženje u trans, itd. Dekadentni Zapad je često idealizirao sufizam, pa se danas mogu vidjeti mnogobrojni Facebook statusi s izjavama Rumija (klikom do mudrosti), mnoštvo Zapadnjaka pada u trans zajedno s qawwali pjevačima iz Pakistana poput velikog Nusret Fateh Ali Khana, ili dijeli slike s plesa turskih derviša, što nije ni ples već molitva, ali malo tko to shvaća među mnogobrojnim turistima.
Srednja Azija, Afganistan i Iran su ishodište iznimno važnih sufijskih redova, kao što su jasavije, kubravije, nakšibandije, kadarije, zinije, čištije itd. Ovdje su rođeni veliki sufijski učenjaci Hvadža Ahmad Jasavi, Šejh Nadžmudin Kubra, Sajid Amir Kalal, Bahauddin Nakšbandi, Hvadža Allahjar Sufi, Hvadža Ubajdullah Ahrar, kao i svima poznati Dželaludin Mevlana Rumi. Tijekom Carske Rusije i SSSR-a sufizam je u tim područjima nastavio svojim tradicionalnim životom, pa je čak i služio kao mobilizacijska snaga. Sovjetski centralizam i komunistička propaganda nisu iskorijenili sufizam, iako je on, kao i mnogo puta u povijesti, morao prijeći u sjenu anonimnosti. Proglašenja nezavisnosti srednjoazijskih republika donijelo je priliku za revitalizaciju sufizma, osobito uslijed ideološkog i identitetskog praznog prostora koji je nastao nakon sloma sovjetske države, a uz mnogobrojne i složene društvene, političke i gospodarske poteškoće. U tom prostoru sufizam je pronašao mjesto za svoja promišljanja i praksu, posebice jer su sufijska učenja lako prihvaćena među domaćim stanovništvom.
Sada je sufizam dobio još jednu društvenu dimenziju. Naime, sufizam je postao jedinom mogućom alternativom regionalnim političkim vođama u stvaranju jednog sociopolitičkog sustava koji je umjeren, ali ipak islamski usmjeren. Time sufijski pobornici daju alternativu i tzv. političkom islamu. Stoga su neke srednjoazijske vlade odlučile utjecati i surađivati s jakim sufijskim pokretima. Lokalni političari znaju da su okosnice sufijskog pogleda na svijet glavni protuučinci za sufijsku političku aktivnost. Naime, sufizam može lako mobilizirati sljedbeništvo, ali širi i inherentan duh tolerancije, jednostavnosti i poniznosti, što svakako nisu odlike političkog pokreta. Ipak, neka od temeljnih učenja sufizma dolaze upravo zbog te sposobnosti prihvaćanja drugih ideja po utjecaj vanjskih učenja, među njima i onih ekstremističkih kao što je tekfirizam, ideja koja poziva na iskorjenjivanje svih drugih muslimanskih učenja. I dok su mnogi strepili od prelijevanja ekstremizma iz Afganistana, upravo je Pakistan bio taj gdje su se mnogi sufijski prvaci obrazovali, prihvaćajući kulturološke i političke promjene koje su stvorile novi val sufizma zvan neosufizam. Novi oblici vođenja i poštivanje osobite hijerarhije pokazuju da ovi sufiji pripadaju pakistanskom i sjeveroindijskom diskurzu.
Danas u Srednjoj Aziji postoje mnoge skupine i karizmatici na njihovom čelu. Među najpoznatijim su nakšibandije Ibrahim Hazrat i Šejh Zaharuddin Gori Šahrihani u Uzbekistanu, te Hadži Ismail Pir Mohammadzadeh u Tadžikistanu; kadirija Ismail Abdul Vahabzadeh iz Tadžikistana, kao i Šejh Ismatullah u Kazahstanu, Šejh Kurban Ali u Kazahstanu, te Davu Han Gori Artikev u Tadžikistanu. Jedan dio njih stvara aktivne političke pokrete, dok drugi svjesno odbijaju bilo kakvu političku participaciju. Međutim, malo koji od tih sufijskih čelnika doista živi učenje svog reda, ponajviše stoga što nisu dovoljno obrazovani da bi spoznali takvo mišljenje. Neki čelnici žive u Pakistanu, a u nakšibandijskom redu se čak međusobno nazivaju sahibima, što nije tradicionalni naziv u kulturi srednjoazijskih zemalja. Iako se nazivaju sunitima koji slijede hanafijsku pravnu školu, njihova vjerovanja nisu u skladu sa zakonodavstvom tzv. maturida. Nova vjerovanja proizašla iz neobandijske indijske škole i Pakistana predstavljaju se kao hanafijsko učenje. Mnogi muslimani Srednje Azije prihvatili su takvo mišljenje jer su podložni izolaciji od ostatka muslimanskog svijeta i tek vrlo temeljnom vjerskom znanju u proteklim desetljećima. Jedno od relativno opasnijih oblika učenja jest elitno mjesto sljedbenika pojedine škole: oni vjeruju da su samo oni pravi put islama, dok se drugi odbacuju, što vodi u tekfirizam kakav je poznat među selefijama i vehabijama.
Širenje selefističkih i vehabitskih pokreta u Srednjoj Aziji poznata je činjenica, a odnos sufija prema tim učenjima je dvojak. Neki sufijski vođe obrazovali su se van Srednje Azije. Dio je boravio u medresama u Pakistanu, gdje su došli u doticaj s vehabizmom, pa ga čak i prigrlili. U posljednje se vrijeme mogu primijetiti jasni znakovi promjene među raznim sufijskim redovima u srednjoazijskim republikama, kako po izgledu tako i po ponašanju, a ponajviše se odaju selefističkim i vehabitskim učenjima. Uz to, unutar samih redova i među redovima nastaju napetosti, s javnim kritikama među vođama tih redova, pa čak i nekim fizičkim napadima. Tako je moguće ustvrditi da se ekstremna islamska učenja na zadnja vrata uvlače u tradicionalni sufizam, baš kao što to čine u također sufizmom nadahnut bosanski islam. U devedesetim godinama islamističke skupine zanemarile su tradicionalni sufizam i okupile se u tadžikistaskoj dolini Fergana. Tamo se među Ujedinjenom tadžičkom opozicijom našao Emomali Rahmon, današnji predsjednik Tadžikistana, koji se borio protiv komunista tijekom tadžikistanskog građanskog rata. Osim toga, među naoružanim islamistima se našla i Stranka islamskog buđenja Tadžikistana, koja je sada jedina legalna islamistička stranka u Srednjoj Aziji, te Islamski pokret Uzbekistana, skupina koja se povezala s talibanima, al-Kaidom, a danas je glavna srednjoazijska ruka Daeša.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
